Klinasto pismo – Kader Abdolah
Iransko-holandski pisac Kader Abdolah (Hossein Sadjadi Ghaemmaghami Farahni) u svom drugom romanu pod nazivom “Klinasto pismo” pripovijeda o historiji Irana, njegovom razvoju u XX stoljeću, bez suzdržavanja pred folklorom, mitskom slikom svijeta, tradicionalnim bajkovitim pričama i običajima. Roman je podijeljen na tri knjige, ali bismo mogli reći da je, sa stanovišta stila podijeljen na dva dijela. Prvi dio bliži je tradicionalnom, intimnom i bajkovitom, dok je drugi dio politički određen i jasan.
Roman počinje dijelovima iz sure “El-Kehf” (Pećina). Pripovjedač prenosi priču o muškarcima iz Kahfa koji su pronašli utočište u pećini, gdje su potražili milost, nakon čega su uspavani i tu proveli preko 300 godina. Nakon toga se pripovjedač osvrće na bilješke Aga-Akbara, pri čemu je topos pećine od najvećeg značaja za prvi dio romana: “To bješe Božija riječ, Božija priča. A Pećina je bila jedna od priča iz Svete knjige u kući Aga-Akbara.” Početak romana obilježava autoreferencijalnost, sveznajući pripovjedač daje do znanja da ćemo u nastavku romana prvo slušati njegov glas, a da će nas kasnije kroz priču voditi Ismail, sin gluhonijemog Aga-Akbara, ali da će se on vratiti na kraju, kada se bude morao suočiti sa misterioznim bilješkama Aga-Akbara.
Pećina, kao neistražen prostor ispunjen tamom, čuva tajne, skriva one koji žele da budu skriveni, čest je motiv u islamskoj tradiciji, pa je tako i u romanu “Klinasto pismo” pećina poput nijemog svjedoka minulih vremena. Na svetoj Šafran planini, nedaleko od rodnog sela Aga-Akbara nalazi se pećina, a u njoj natpis prvog perzijskog vladara na klinastom pismu. Pripovjedač objašnjava kako arheolozi, etnolozi, lingvisti i svakojaki istraživači uzalud godinama pokušavaju odgonetnuti značenje teksta, prepisuju ga bezbroj puta, bez naznake dešifrovanja: “Negdje u dubini pećine, na mračnom južnom zidu, nalazi se drevni reljef u kamenu. Star više od tri hiljade godina. Klinasto pismo u stijeni, tu gdje mu ni vrijeme, ni vjetar, ni sunce, ni kiša ne mogu nauditi.”
Razumijevanju ili makar osjećanju napisanog teksta približio se jedino Aga-Akbar kojeg je kai dijete u pećinu odveo njegov daidža Kazem Kan, pjesnik koji je dane provodio pušeći opijum. To je uradio sa željom da djetetu koje nije naučilo standardno pismo, pokaže klinasto pismo koje može postati njegov način izražavanja misli i osjećaja: “Njegov svijet bio je svijet njegove prošlosti, onoga što je prošlo, onoga što je naučio i njegovih sjećanja. Nije znao za sedmice, mjesece i godine. Naprimjer kada je prvi put vidio onu čudnu stvar u zraku? Vrijeme za njega nije imalo značenja.” Aga-Akbar rođen je kao gluhonijemo vanbračno dijete perzijskog plemića. Kada je njegova majka Hadžar shvatila da je gluhonijem i da će mu budućnost zbog toga biti neizvjesna, molila je plemića da mu dopusti da nosi njegovo prezime koje seže duboko u prošlost. lako je, nakon očeve smrti, Aga-Akbar lišen nasljedstva, sa sobom je nosio prezime i priču o velikoj palati, rasnim konjima i hrabroj smrti svog oca, što je prenio na sina Ismaila koji će godinama kasnije kao politički azilant boraviti u Holandiji (kao i sam pisac) gdje će pokušati da odgonetne očeve bilješke na klinastom pismu.
Dakle, drugi dio romana čine Ismailova prisjećanja na život u Teheranu, na politički angažman, otklon od surovog vladajućeg sistema, smrti prijatelja istomišljenika: “Nekada smo htjeli od te države napraviti raj na zemlji. Ali nismo znali ili možda jednostavno nismo željeli znati da ni ta država, ni taj narod, pa čak ni mi sami nismo bili spremni za to. Žurilo nam se, nismo imali strpljenja, htjeli smo da idemo ukorak s historijom, čak i da je prestignemo, ali nismo mogli.” Kada se nađe u Holandiji. Ismail pokušava iz očevih bilješki oživjeti sjećanja na rodno mjesto, uspostaviti dijalog sa mrtvim ocem, što ujedno predstavlja i želju jednog mladića da se poveže sa vlastitom prošlosti, kao i historijom svog rodnog mjesta onako kako je to činio njegov otac, bez želje za razumijevanjem pojmova kao što su vrijeme, godine, dani, mladost i starost.
Prva i treća knjiga romana nose naslov “Pećina”, a treća knjiga završava poglavljem “Klinasto pismo”, gdje se pripovjedač suočava sa potpuno nečitljivim dijelom Aga Akbarovih bilješki. Pripovjedač pretpostavlja i naglašava da, uprkos svojoj poziciji sveznajuće instance, ne može odgonetnuti značenje bilješki. Stoga, još jednom ponavlja dijelove sure “El-Kehf”, prenosi misteriju čitateljima i dopušta joj da postoji takva kakva jeste.
Autorica: Zerina Kulović
Uptue na tekst:
Kader Abdolah, Klinasto pismo.
Knjigu možete kupiti u Buybook Shopu.
Dunjalučar 