Jedan od najvećih slovenskih pjesnika France Prešern rođen je 1800. godine. Pjesma “Zdravljica” koju je napisao 1844. godine, današnja je himna Slovenije. Njegova poezija obilježena je nesretnom ljubavi prema Primićev Juliji kojoj je posvetio “Sonetni vijenac”. Pored pjesništva, bavio se i pravom. Umro je 1849. godine.

---

Kud

Kada bez mira divljam svud,
pitaju prijatelji: kud?
Pitajte radije oblak vi,
pitajte radije val što vri,
kad ih gospodar, vjetar jak,
ovamo, tamo gna kroz zrak.
Ni val, ni oblak ne zna kud,
ni ja, kud jad me nosi hud.
Samo to znam, to moram znat,
da ne smijem pred lik njen stat,
da nema kraj na zemlji toj,
gdje jad zaboravit ću svoj.

---

---

Neistrunulo srce

Kopaju grob, da zadnji mrtvac tu nađe stan;
obraz mladića blijedog pokaže se na dan.
Kopači zgranuše se, zastajkuje im dah,
grobari manje plašni zure u nj u taj mah.
Da lijepo mu je čelo visoko, to bi svak
vidio, kad bi s njega nešto oblačak lak;
usne bi bile lijepe i blijedi obraz blag,
kad nevolje bi neke uklonile svoj trag.
Trup raspao se, prvi dah u prah ga je stro,
ostade samo srce, svi vidjeli su to;
još bije, još u njemu osjeća plam se sav,
kakav bje dok je mladić bio još živ i zdrav.
Svi pitaju tko zadnji pokopan bješe tu,
sigurno svetac, kada ne istrunu u tlu.
Čitao nitko nije nadgrobni onaj kam,
skidoše korov, natpis odgovori im sam,
da Dobroslav je pjesnik tu pokopan,
što mlad milim je glasom ljubav opjevao i jad,
i slavio u pjesmi djevojke lijepe čar,
ohole gospođice, kojoj on ne bje par.
Kad izabrala drugog ona je, u taj čas
iz grudi mu se više ne začu pjesme glas.
Ne traži da ga tješe ni ljudi niti Bog,
ne muti plač mu oči, tvrd je u licu stog.
Nehajno živio je, ne svet već bludu sklon,
bez pričesti i ulja svetog je umro on.
Svi kažu da mu svetost ne brani gnjit u tlu,
svi kažu, nije srce njegovo ovo tu.
„Pjesničko to je srce“, reče im čovjek star,
„da svečevo j’e dala krv mira bi mu bar;
ne svetost, nego pjesme ne daju njemu zgnjet,
što u sebi je dugo nosio ih kroz svijet.
Otvorimo mu srce, neka pod nebom tu
ostane, dan taj proći pustimo i noć svu,
dok drugo sunce grane i donese bijel dan,
opet ga pogledajmo ovdje u osvit ran.
Nek lahori ga hlade, i miju rose sve,
nek sunce, mjesec, zvijezde, što pjesničke mu sne
nadahnuše kroz život, opet ih uzmu sad,
splasne li u tom času, pokopajmo ga tad.“
Rasjekli su mu srce, ležalo noć i dan
tu je pod jasnim nebom, kad prođe osvit ran,
kad granu drugo sunce, iskopnje srce svo
ko bijeli snijeg u proljet, pokopat ne bje što.

Sonet ljubavi

KUPIDO, ti i majka tvoja žarka
nećete za nos vuć‘ me više sada;
bez plaće ja vas neću srca rada
hvaliti, kao siromah Petrarca.
Dosta je ljeta naprela mi Parka;
što pjesnička mi žica dade kada?
ne ljubi još ni jedna mene mlada,
kaditi više neću vam bez darka.
Vaša su obećanja prazne šale;
nezahvalnici, sit sam vaše tlake;
godina tih, što još su mi se dale,
Sav ću dan kovat iz parnice svake
zlatnike, noću s družbom pit bokale,
vinom ću tjerat briga mi oblake.

Memento mori

Kratko je vrijeme životnih nam staza
šta prijatelja već je na dnu groba,
koji u svako otvoren je doba,
al‘ niko smrti dan još ne predskaza!

Nikakvo svjetsko blago nema snage
od smrti naše da otkupi kože,
niti lopova tog otklonit može
od života nam moć pjesme nam blage.

Nek misli koji slast života nam siše,
u slijepoj trci srca razdragana,
da žetva smrti sazrijeva sve više.

Možda će onaj kome se pjesma hori
u mrtvačkome ruhu, ovog dana,
ćutke nam dati znak: Memento mori!