Urlik
(posvećeno Ginzbergu u meni)
od onih sam što umiveni grandioznom ljubavlju drugačijeg srljaju u sveopšti krik bića, od onih sam što mnogostrano u snovima ljube, ali zanavijek nisu ljubljeni. od onih sam što se koprcavo žale na ništavnost svijeta, od onih sam što mole za parče kopna, prestanak vječnog sna, od onih što mole za malo mladog mesa, parče ceste i bocu krv crvenog, proameričkog vina. od onih sam što snivaju o bahatosti mladića, onih što ti na široko zbore o vječnosti i proljećnoj groznici, dok iz sebe izbacuju pljuvačku, i pretvaraju pogled u svršetak dobrog seksa. jedna sam od onih svarljivih čestica betona što miluje muška njedra, puzeći ispraćena sužetkom Sunca, nekud ispod prepona, u međušupljinu iz koje curi blago života. od onih sam što jedinstvenu misao smatraju varkom raskravljenog halucinogenog uma, i takve mladiće vole iz pozeraja, opsjednuti lijepim, opsjednuti anatomijom i formom, koju usamljenim danom preziru, a usamljenim noćima nazivaju svetom. od onih sam što hlad u duši liječe vinom i pjesmom, kafanskom imperijom, u tuđem samostanu, dok urlaju noćima napijeni vazduhom, omirisani zvukom. od onih sam što se odazivaju na sudbinski poklič, i od krhotina pažnje krote univerzum, vjerujući u magiju trenutka i uzdignutu opnu što čereči grla i komore srca. od onih sam što bi se najradije podlegli potresu zupčanika, razboljeli od ljubavi i tuđim mačem prsa pocijepali. od onih sam što žude za reakcijom i odzivom, dok čašama sijeku lobanje i gluše se o riječi nekog dovoljno iskusnijeg. od onih sam što traže odziv u kamernoj špilji ispucalih zidova, slušajući eho ničega dok struji voskom začepljenim ušima. od onih sam što hrle na sve i svakoga, tražeći u tom kosmopolitanskom činu ugasli mir umirenog svijeta. od onih sam što za sobom ostavljaju nedosanjane predjele ubridelih kolena, bečeći se svakom novom pomračenju sunca, gazeći olovnom čizmom odraz sebe u drugima. od onih sam što se tjeraju na lažiranje imena, gubljenje identiteta, željeći da je nikada ništa i nikada nešto, izrečeno pred tuđe uho, raspršilo žustar utopijski plam i nestalo, prekinuto zarezom. od onih sam što se nesreći slade, masturbacijom moleći Svevišnjeg za malo ponoćne buke, za lupene tramvajske dlake što se pod usnama mrse, u tijelo zarastajući poput mutantske ovce. od onih sam što se klibere i kite tuđim, reprodukujući sopstveni svijet u mrtvom pudlu nesreće, na sebe preuzimajući sve nedaće svjetske, bez imalo svijesti sabirajući u njima sebe. od onih sam što sanjaju snove cigana što konače pod memlom rasparene klupe, podmećući glavu u smrad bečkog piva, ukradenog sa rivijere, sanjajući dremež utrnulog tijela, stapanje duše sa armiturom. od onih sam što poznaju pedere, jevreje, tranvestite i prokažene svjetske kreature iz podzemnog kluba za pretvaranje sebe u nešto normalno, prihvatljivo i nadasve za obljubiti i privoljeti lijepo. od onih sam što viču i kliču čitajući probrane filozofske misli, plašeći se da izađu iz sopstvene utrobe, plašeći se da se sklone sa muške obrve sa koje posmatraju svijet i ispraćaju zbivanja koja bi željeli da dožive. od onih sam što puze natrag u prednatalne postelje, slušajući uspavanke odavno ubijene princeze što božanstvenošću svojom predskazuje bolest i umiranje majke, one koju moje srce beskonačno odbacuje, naprasno voleći njene unutrašnje nabore. od onih sam što bi najradije obljubili same sebe, znajući u duši da nema velelepne građe, sačinjene od vanredno zlatne materije, koja bi to po mehanizmu prinude učinila namjesto mene. od onih sam što se uvaljani u glibež liječe, tražeći u ljekovitošću blata i tijelu nakazno golom, sopstvenu misao i misiju. od onih sam što udišu otvore podno tuđih prozora, ogrnuti bijelim djevojačkim suknom, i nadaju se svijetlu, konstantno lutajući mrakom. od onih sam što se dojme slobodom, i pravdaju mirom, dok pijani ciče ulicom kako su željni muškosti, i dozvoljavaju ženi da im bijele usne međi neukusom. od onih sam što ne osjećaju ništa sve dok ništa i ne dožive, ispisujući redak po redak nečega, smatrajući sebe oruđem spoznaje. od onih sam što pišu, iz razloga neznanih, što ne umiju drugačije da misle i preziru misao koju moraš zadebljalim uhom počuti, produbljujući crvenilo koje uzrokuje to glasno moždano bubrenje. od onih sam što ne znaju što više od sebe da čine, odavajući se cesti i gomili ugruvanih bića što pod kostimom dredova, prstenja i pulovera baštine suženost života, krik duševnog svršavanja.
Autor: Krsto Giljen
Bilješka o autoru:
Krsto Giljen (2002) rođen je u Nikšiću. Trenutno studira na Fakultetu Dramskih umjetnosti, na Cetinju, odsjek „Film i mediji“. Od malena se bavi raznim oblicima pisane riječi, te osim proznih i poetskih djela, naginje i ka esejistici, pozorišnoj i filmskoj kritici… Do sada je objavljivao isključivo po regionalnim portalima i online časopisima.
Dunjalučar 