Sokrat – čovjek kojem je pogled bio uperen u vječno
Problem Sokrata
Već na samom početku izučavanja o Sokratu, nailazimo na prepreku vezanu za sekundarne izvore i onog što su drugi zapisali o njemu. „Sokratov problem“, termin koji se iskristalizao djelima filozofa XVIII i XIX vijeka o kojem Damir Marić kaže: “Govoriti o Sokratesu, njegovom životu i njegovoj filozofiji, podrazumijeva neko rješenje problema koji nije konačno rješiv“. Situacija u kojoj dolazi do dileme o samoj vjerodostojnosti tih pisanih izvora za posljedicu ima pojavu različitih interpretacija njegovog života i filozofije. Neki su Sokrata doživljavali samo kroz spise Platona, drugi Ksenofona, ali se najobjektivnija slika stvara ukupnošću i cjelinom svih izvora.
Sokrat je grčki filozof, rođen u Atini 469. godine p.n.e. Za razliku od većine drugih filozofa, koji su putovali iz polisa u polis i propagirali svoju misao, on je u rodnom gradu živio do 399. godine kada biva osuđen na smrt upravo zbog svojih ideja. Do toga ću doći kasnije u tekstu, važno je uspostaviti i razumjeti njegov lik i djelo, kao i društveno historijski kontekst u kojem se našao.
O ranom životu nam govori Ksenofon u svome djelu „Uspomene o Sokratu“, gdje navodi kako nije rođen u imućnoj porodi već u „predgrađima Atene, sjeverozapadno od Akropolisa“. Otac, Sofronikus je bio kipar i podučavao je Sokrata ovom umijeću. Njegovu majku, Fenaretu, Ksenofon opisuje kao „ženu jakog karaktera i mnogih plemenitih kvaliteta“.
U Antičkoj Grčkoj trg je bio glavno društveno žarište. Tu bi se građani okupljali i porazgovarali sa drugima, informisali se o svim zbivanjima. To je postalo naročito tačno pojavom sofista kada „filozofija izlazi na trg“ pa je on dobio i obrazovnu ulogu. Smatra se da se Sokrat oko svoje 30. godine posvetio držanju govora i oplemenjivanju grčkog stanovništva.
I o njegovom fizičkom izgledu ne znamo puno. Njegovi učenici su ga opisivali kao upadljivog, ali neatraktivnog čovjeka. Bio je nizak, s velikim nosom i usnama, izbačenim očima i kao takva je i predstavljen u raznim umjetničkim radovima. Takođe se spominje i njegova snaga, navodi se kako je služio u vojsci i da je bio robustan i izdržljiv. Život mu je uglavnom bio prost i miran. Ujutro bi krenuo u šetnju i danom obilazio market i druga mjesta na kojem se okupljao narod, različitog društvenog i ekonomskog statusa.
Filozofija Sokratova
Dotakao se raznovrsnih tema, smatrao je da filozofija ima i odgajateljske funkcije i nastojao je obrazovati Atinsko društvo, bio je protivnik demokratije. Taj stav su naslijedili i njegovi učenici. Zalagao se za aristokraciju, da politiku treba ostaviti najsposobnijima, a da u demokratskom društvu neobrazovana većina donosi pogrešne odluke.Njegova filozofija je,uz Protagoru i Gorgija, početak filozofije čovjeka, kada se ona okreće od prirode i svog kosmološkog razdoblja.
Sokrat je bio filozof morala i iako se nije slagao sa sofistima, bio je pod uticajem njihov razmišljanja koji su razmatrali moral i etičke probleme. U Grčkom društvu temelji morala su bili dobro, sreća i vrlina. Dobro je povezano s funkcijom, ispunjava svrhu, i postaje sinonim za „korisno“. Vrlina je sposobnost da se ispuni bit. Dobro se ostvarivalo vrlinom (npr. Čovjek je dobro živio tako što je dobro upravljao kućom te bio građanin koji je uključen u državne poslove)
Cijenili su vrlinu (arete) i pokušali su definirati čovjekov krajnji cilj, svrhu postojanja i zbog toga su se zanimali da li se ona može naučiti i steći. Svrha ovoga je bila sreća (eudaimonia) i stoga je bio sretan onaj koji je činio dobro pomoću vrline, čovjek teži sreći, i postavlja pitanje kako do nje doći. Koncizno je Sokrat odgovarao-„Vrlina je znanje“. Međutim, možemo imati brojna znanja i umijeća koja nas neće nužno ispuniti i usrećiti, pa on precizira vrstu znanja, sofiu-mudrost, praktično znanje distinkcije dobra i zla.
Tako se ostvaruje moralno ponašanje i dolazi do pojma etičkog intelektualizma. Sokrat tvrdi da je znanje izvor dobrog djelovanja, da niko ne odabire zlo dobrovoljno i svjesno, već zato što se ne trudi da postigne pravo znanje o dobru i zlu. Izvor moralnosti leži u racionalizmu a za ovakvo poimanje etike i morala veoma je važno i samo čovjekovo razumijevanje i svjesnost o djelovanju i eventualnim posljedicama tog djelovanja.
Stav Aristotela, i mnogih drugih filozofa je da ovakav stav proturječi činjenicama. Značaj Sokratove filozofije morala se ugleda u tome da on nastoji objektivno dokazati ispravnost moralnih sudova, odnosno da moral nije konvencija pojedinaca ili dr. grupe, već da se on temelji na čovjeku i samoj njegovoj prirodi.
Dalje, Sokrat eliminiše neophodnost više sile za sticanje moralnih pojmova, i vjeruje da svaki čovjek spoznajom samog sebe i svoje duše može dokučiti razumijevanje o ispravnom i neispravnom. Sokratova metoda, kojom je u dijalogu ostvario filozofska dostignuća se zasniva na ovoj pretpostavci o moralnoj autonomiji čovjeka.
Sokratov metod
Kao što sam već spomenuo, Sokrat je vodio dijaloge i tako na ulicama Atine „sukobljavao“ se sa građanima, drugim filozofima, i njihovim neznanjem. Kako je bio protivnik sofista i njihove, kako je nazivao lažne mudrosti, upravo su oni često znali biti njegovi sagovornici, ali se nije libio ni sa kim porazgovarati kako bi uvidio sa kolikim znanjem priča o nekoj temi.
U ljudskom umu je želio da dođe do osnovnog oslonca na kojem počiva čovjek, njegovo djelovanje, da prodre do suštine znanja. Tako on kreće od svoje čuvene rečenice „Znam da ništa ne znam“. Smatrao je da je osvješćivanje neznanja prvi korak ka sticanju znanja. Kao i u moralu, tražio je ono opšte, precizne i jasne definicije, jer koliko god određeni pojam bio različito shvatan od ljudi, mora početi od onog zajedničko. Ovo traženje je obilježilo njegovu filozofiju.
Tako dolazimo do njegove metode kojom bi se vodio u tim dijalozima, a prvi njen dio je eironeia, odnosno ironija.
Ironijom bi on došao do svog prvog koraka – shvatanje o neznanju. Raznim pitanjima bi pokazao da se sagovornikovi pojmovi doimaju nejasnim i nepreciznim, dok bi sve vrijeme odbijao dati dogovore- jer, kako tvrdi, ni on ništa ne zna. To bi mnoge razbjesnilo, kao što vidimo u riječima Trazimaha: ,,Tako mi Herkula, to je ona obična ironija Sokratova, i već prije sam to i ovima rekao, da ti ne ćeš da odgovaraš, nego se izruguješ, i sve prije činiš, nego da odgovaraš, ako te tko pita.”. Sokrat na ovaj način ugrožava stvavove, otrkiva prividno znanje i pokušava ga iskorijeniti-majeutikom. Još se naziva i „babičkom vještinom“, gdje se on uključuje i u odgovore te pomaže trudnome umu da „porodi“ znanje. Zajedno bi došli do opšteg i preciznog pojma o onome o čemu se raspravlja. Sve ovo bi prethodilo indukciji gdje se dolazi do jasne, uopštene definicije pojma. Krenuo bi od opštih primjera iz svakodnevnog života došao do opšteg, koje bi sadržavalo bit stvari.
Sokrat je svojom metodom unio revoluciju u filozofiju, po prvi put sistemski pristupio istini, i postupak kojim bi do nje dolazio, za razliku od prethodnika koji su duhovitim domišljajima nastojali doći do, odnosno pogoditi istinu.
Presuda
Sokrat nije završio slavno, na način na koji bi pomislili da um poput njega zaslužuje. Nekoliko godina prije njegove smrti državu trese nekoliko političkih kriza, vlast su preuzimali nedorasli političari i sistemi koje je on kritizirao, a uz to Atina gubi Peloponeski rat i prevlast u Grčkoj uzima Sparta. Sve je to vodilo tome da se Sokrat nađe na pogrešnoj strani historije, da postane neprijatelj države, a toliko snažna, ali neshvaćena figura u to vrijeme morala je okončati tragično.
Atinjani Melet i Anit su ga optužili na osnovu dvije tačke:
1. Ne vjeruje u bogove u koje vjeruje država
2. Kvari omladinu
Sokrat se sam branio na sudu, a njegova odbrana sadrži sve elemente njegove filozofije i stavova u koje je čvrsto vjerovao: “Dok sam izbliže, posmatrao ovoga čoveka– imena mu ne treba da napominjem, a beše to jedan od državnika koga sam ispitivao i takvo nešto, građani atinski, doživeo – i dok sam se s njim razgovarao, dobio sam utisak da taj čovek, doduše, izgleda mudar mnogim drugim ljudima, a najviše samom sebi, ali da to u stvari nije. Ja sam, potom, pokušavao da mu dokazujem kako on, doduše, misli da je mudar, ali da nije. Tako sam omrzao i njemu i mnogima koji su bili prisutni.“ Bogove nije shvatao kao što je to mitologija činila. Njima nije pripisivao ponašanja kao što su preljuba, laž jer je smatrao da takvi etički temelji ne vode do moralnog ponašanja građana. Još je bio optužen i što uvodi nove bogove. „Daimon“-unutrašnji glas, naziv koji je Sokrat koristio za vlastiti spoj sa božanskim. Svoje stavove je prenosio učenicima i zbog toga je optužen da kvari omladinu.
Dostojanstveno se branio, nije želio da moli sudije: “Ali, ostavljajući na stranu dobar glas, meni se čini, građani, da nije ni pravedno moliti sudiju i biti oslobođen zbog moljakanja, nego treba obaveštavati i osvedočavati. Ta ne sedi sudija zato da pravdu poklanja, nego da je utvrđuje.“
Borio se za pravdu i istinu, bez obzira na posljedice. Iako je bio protivnik ovakvog uređenja, poštovao je zakone države pa i onda kada ga je ona osudila na smrt. Nije želio ni dati se u bjekstvo već je prihvatio svoju sudbinu i želio je da umre kao građanin
U svojim posljednjim danima spominje besmrtnost duše koju Platon zapisuje u svom djelu Fedon. Smrt je dočekao iznenađujuće mirno, jer kako kaže on o smrti ne zna ništa, ni da li je dobro ni da li je loše. Razmatra dvije opcije, prvu – u kojoj sa smrti nestaje i duša, prestaje svaki vid života, što on smatra dobitkom. Time bi se čovjek odmaknuo od svih zala i došao u stanje neosjećanja, bez patnje i boli. Druga opcija podrazumijeva vječnost duše u kojoj bio on, vjeruje, došao u društvo blaženih, u društvo dobrih. On iznosi 4 dokaza za potonju mogućnost, spominje analogiju sna i jave koju prenosi na život, anamnezis, odnosno nauk o sjećanju, da se duša tokom života samo prisjeća dok je boravila prije utjelovljenja, upoređuje duhovno i materijalno, odnosno da se duša ne raspada kao tijelo, te na kraju predstavlja svijet ideja, gdje postoje pojmovi koji se ne mogu pomiješati (kao što je toplo i hladno) a tako je i s dušom koja predstavlja život, pa ona ne može umrijeti.
Možda i najveći dokaz o ovome predstavlja sam njegova smrt, gdje je lako ispio otrov kukute te hodao po ćeliji dok mu noge nisu otežale. Kada je on stigao do srca, Sokrat je preminuo.
„Tu je samo spokojostvo i jasnost i ponosna svijest o nužnosti, tako mora da bude-pa neka bude. Tu je kraj čovjeka koji je pobijedio vrijeme jer mu je pogled bio uperen u vječno.“
Autor: Ćostović Ibran
Upute na tekst:
Damir Marić, Sokrates i Kinici.
Vuko Pavićević, Osnovi etike.
Ksenofon, Uspomene o Sokratu.
Dr. Albert Bazala, Povjest narodne filozofije Grčke.
Bilješka o autoru:
Ibran Ćostović , rođen 2002. u Zenici gdje završava Drugu gimnaziju. Nakon završetka srednje škole, upisuje se na Filozofski fakultet u Sarajevu, na Odsjeku Historiju.
Dunjalučar 