Stvarnost je za one koji se ne mogu nositi s drogama!
Udahnite duboko i kad se osjetite spremnim – letimo do bašte u blizini Travnika!
Almir Imširević: Najljepši od svih svjetova
Najljepši od svih svjetova, zbirka je kratkih priča, kratkih šutnja, kratkih biografija o velikim likovima životnog teatra. Bili stvarni ili fikcijski, likovi koji dišu u ovoj knjizi i kojima je ovom knjigom podignut vječni spomenik, neprestano nam šapću o važnosti empatije prema skromnosti i nenametljivosti. Autor ih sve ušuškava u majčinsku toplinu rodnog mjesta, u miris Esmine bosanske kave. S druge strane, ta ista domovina, na manje ili više brutalan način, ih tjera od sebe. Svi oni čine osebujnu galeriju tetarskih likova koje kao da gledamo na kazališnim daskama.
Prigušena svjetla, počesto i duboki mrak nakon stravičnih istina ili naturalističkih opisa. Takva mjesta radnje su često oslikana i poetskom fragmentarnošću „Eksterijer. Sarajevo. Noć. Prazan trg, dvoje ilegalaca…“ dopuštajući čitatelju da uđe u sve točke i bjeline stranice, da zaplače nad izmrcvarenim gradovima, sudbinama i snovima. I sam pripovjedač „radi najtežu stvar na svijetu– čita između redova“. Kao i istina, „i smrt je posložena između redova, kao u kakvom koferu, uz košulje i kutije cigareta“. Baš kao i Esma Pecorelli, autor pleše po papiru, stavlja nas odmah u središte zbivanje, odbacuje suvišnost i eksplikativnost. Jednostavan izraz mu postaje najjače ironijsko sredstvo.
„Mostovi su tamo kao hirurški konac. Neuspješan pokušaj spajanja, zar ne?“ Pitamo se jesu li i mostovi među ljudima zašiveni takvim koncem, kako je moguće da smo ostali gluhi na jauk, kako uopće ne pokušavamo probuditi sva ta silna ćutanja nego ih prihvaćamo posve „prirodno i nenametljivo“, zašto nam je jedina opcija za izražavanje postala šutnja? „Kemo, sine, zaključaj radnju… i ćuti… time ćeš sve reći…“
Možda je poezija, upravo zbog svoje ekonomičnosti i svih vrištećih šutnja koje u njoj plivaju, najbolje sredstvo za pročišćenje akumuliranih iskustava. „A vama koji sumnjate u smisao i svrhu poezije, koji ismijavate pjesnike i njihovo umijeće, umjesto zaključka i pogovora, ostavljam da zamislite zvuk i snagu – Davičovog šamara!“ I sam izraz je vrlo često poetičan, oslobođen općih mjesta, osobito u prikazu ratnih iskustava. Efektom začudnosti nam se stalno produžava horizont očekivanja. „Bili smo naoružani, on radiom, ja knjigom“, a komunikacija s čitateljem intenzivira iz priče u priču. On reagira, osjeća, revoltira ili pati. Autor se čak dopisuje s likom iz vlastitih priča, a ta Esma nas uči i kako čitati, okreće nas „vlastitom tijelu“ dok „pleše u sebi“.
Kao što čitatelj osjeća ekspresionističku predstavu u ovoj knjizi iako je doslovno ne vidi, tako je i Esmina publika „osjetila pokret kojega nema“, kojega je otplesala u sebi. Potaknuti smo na suosjećanje prema onima koji u sebi izvode raznolike životne performanse, a okolnosti ih uče da ih ne iznose na površinu. Za svaki slučaj. Čak i nakon jako puno godina, sudbina knjige Nikole Zgonjanina nam se ne nimalo ne čini daleka i apstraktna. „Sudba“ je spletom „neadekvatnog sadržaja i nemilosrdno upakirane istine, stavljena u knjižari na odjel fikcije.
U svakoj stranici ove knjige, viri usamljenost. Autor nas tiho upozorava da joj se naklonimo, ponekad je zagrlimo ili ako ništa, „fotografiramo i narušimo“.
Autorica: Marija Pavković
Izvor:
Almir Imširević: Najljepši od svih svjetova.
Dunjalučar 