Memorija
U očima duše urezan mi osta pogled jedan,
On zgrabio je dah, a ja baš tada prestadoh da dišem.
Njega pamte i moje matične ćelije.
Ja ćutim, a on priča,
Ko vatra gori, a na ljubav liči.
Molila sam te da pogledaš me,
A ti si lutao.
A ja ukopala sam te u mjestu,
Da i ulice na tebe mirišu.
A vrijeme je najveća memorija,
Zato ruke dajem mu,
Da na ljubav sjeća me!
Berane
Grade mili,
Hajde Lim rijeku grudima svojim obgrli,
Prenesi joj pjesničke strune,
Nek glas njihov i Durmitor čuje,
Neka ko veličina talasa zabruje,
Berane, grade bez mane!
Svakog jutra u pjesmi živoj, ja gledam tebe.
Gledam ponose tvoje,
Od Manastira pa do muzeja,
Tu je oaza duševnog mira.
Pjesnici su emotivna bića, kažu,
Pa zato prema svemu veliku ljubav imaju.
Zato neka kliče glas, nek pjesmu ovu
Ponese Bjelasici i Ribnici, kao poklon rodu mome.
Neka zbog nje sjaje srca naša, i obrazi,
Nek stopama svojim ponosno naša ogrije srca!
Vrlo često sva ljubav ne može u pjesmi stati,
Jer u ljubavi pravoj nema prećutanih riječi,
One su mapa naših života, zato, Berane moje,
Inspirišeš me ti, i sve one ljepote tvoje.
Zato od njih pjesnički gradim bedem,
I pjesmu ovu dajem tebi, ne pitam te gdje ćeš odnijeti je,
Ne pitam jer znam da ćeš joj najveća krila dati,
Da svakom sjećanje na tebe pruži.
Kad rukom dodirnem sat na svom srcu,
Osjetim pečat ljubavi prema tebi,
Onu istinu koju svakog dana dišem i živim,
Tebi se, tebi divim!
Između glasova ne postoji ritam,
Kao što ni od mora nema ništa veće,
Zato je ljubav prema gradu mom
Najljepši dar i cvijeće!
Bilješka o autorici:
Nada Matović, rođena 1996. godine, ima jednu objavljenu zbirku poezije Oda mojoj radosti, uskoro će i druga ugledati svjetlost dana. Pod nazivom Sunčani život, njena poezija je zastupljena u Njegoševom vijencu, takođe je sa svojom pjesmom Miris proleća predstavljena i u Međunaronom časopisu Nekazano.
Dunjalučar 