“Kad Rahela vidje, da ne rađa djece Jakovu, poče Rahela zavidjeti sestri svojoj i reče Jakovu: Daj mi djece, inače umrijet ću. Tada se Jakov rasrdi na Rahelu i reče: Zar sam ja a ne Bog, koji ti uskrati blagoslov djece? Ona odgovori: Evo ti osobna sluškinja moja Bilha; opći s njom, da ona rodi za moje krilo, te tako po njoj dođem do djece.
(Post 30, 1-3)”
Sluškinjina priča – Margaret Atwood
Šta bi se desilo da nuklearni ratovi, radijacija, zagađenost, izumiranje biljnih i životinjskih vrsta, uzrokuju lanac neplodnosti, kako žena, tako i muškaraca, rađanje mrtve djece, stalne spontane abortuse, i tako zaprijete opstanku čovječanstva? Margaret Atwood u svom distopijskom romanu “Sluškinjina priča”, koji je prvi put objavljen 1985. godine, nudi jedan od mogućih odgovora koji je istovremeno i apsurdan i potpuno moguć, što ga čini jezivim i tragičnim. Spisateljica nam pokazuje da izumiranje čovječanstva vodi ka izumiranju čovječnosti. Republika Gilead je mjesto u kojem vlada potpuni distopijski “red” koji je sve suprotno od slobode, žene i muškarci nose odgovarajuće uniforme za svaku priliku, nema besciljnog hodanja, šetanja, razgovora, ljubavi, čitanja i pisanja.
Protagonistkinja »Fredova« (nazvana tako po porodici kojoj je dodijeljena) jedna je u nizu žena koje su nasilno razdvojene od svojih porodica, da bi bile obučavane u tzv. Crvenom centru za ulogu sluškinja u bogatim porodicama zapovjednika, različitih službenika i njihovih supruga, što predstavlja doslovno tumačenje gore navedenog odlomka iz Starog zavjeta. Sluškinje su odjevene u crvene haljine, nose bijele kapice koje im sužavaju vidik a, kako sama pripovjedačica navodi, podsjećaju na žene sa slika holandskih majstora. Crvena boja simbolizira krv, utrobu, plodnost, život, ali i smrt. Sluškinje su lišene osobnosti, ljepote, ženstvenosti, peru se grubim sapunima, kreme za kožu nisu im dostupne, stoga starim puterom krišom mažu lice, predstavljaju hodajuću maternicu koja, ukoliko na svijet ne donese živo dijete, odlazi u Kolonije, gdje će paliti radioaktivni odpad, gdje će joj se neuhranjena koža istopiti, odvojiti od tijela. To je svijet u kojem se ritualni seksualni čin izmedu sluškinje i zapovjednika ne smatra silovanjem, iako se one osjećaju silovano, iskorišteno i svedeno na biološku funkciju.
Njihova suprotnost su supruge, odjevene u plave haljine, oličenje su neplodnosti, starosti i nemogućnosti. Muška plodnost, tj. neplodnost se u takvom društvu ne propituje, upotreba medicinskih pomagala, tableta, ultrazvuka i bilo kakvog uređaja koji bi zavirio u ljudsko tijelo nije dozvoljena. Biblijom se manipuliše, cenzurisana je, koriste se samo dijelovi koji su u korist tako zamišljenom svijetu: “Spasi nas od zla. Zatim su tu Kraljevstvo, moć i slava. Sada treba mnogo napora da bi se u to vjerovalo. Međutim, ipak ću pokušati. U nadi, kako piše na nadgrabnim kamenovima. Sigurno Ti se čini da su Te opljačkali. I to ne prvi put. Da sam ja Ti, svega bi mi bilo dosta.
Pripovijedačica se iz pozicije sadašnjosti prisjeća prošlosti, svog života prije zatočeništva, svog supruga, kċerke, majke, prijateljice Moire, studija, uživanja u životu, maslačaka u nepokošenim parkovima, riba u rijekama, muzike, romana, vođenja ljubavi. U trenucima njenog prisjećanja saznajemo kako je došlo do toga da žene izgube svoje poslove, financijsku neovisnost, pravo glasa, mogućnost za ispoljavanje pismenosti, itd. Margatet Atwood ne samo da pokazuje distopijsku sliku budućnosti time što položaj žena vraća u prošlost, kada su smatrane vlasništvom muškaraca, ona oslikava društvo koje odbija ženski intelekt, iako ga je svjesno. Suprotno od svijeta sluškinja i supruga koji se nalazi na svojevrsnoj površini Gileada, u podzemlju cvjeta svijet koji pamti prošlost, tu je razgovor, šminka, drugačija odjeća, knjige, društvene igre, ples, ali od žena zahtijeva opsceno ponižavanje, tu su poput glumica u pornografskim filmovima, lažno nasmiješene, lišene stvarnog užitka, svedene na meso, neukusan svjetlucavi veš, žene, lišene stvarnog užitka, svedene na meso, neukusan svjetlucavi veš.
Gilead je poput velikog panoptikuma, gdje su, kako navodi Michel Foucault, zatovorenici u svakom trenutku vidljivi, sa svih strana su posmatrani očima koje oni ne mogu vidjeti. Margaret Atwood Foucaultovu ideju utjelovljuje kroz formu organizacije koju stanovnici tog svevidećeg svijeta nazivaju “Oko”. Oči su posvuda, u reflektorima, u zapovjednicima, u suprugama, u partnerici za kupovinu, u kuharici, svako ima potencijal da prijavi i najmanje odstupanje od protokola, što stvara krug nepovjerenja i straha, stalnog kontempliranja o samoubistvu, bijegu od stvarnosti, pa makar to bilo kroz smrt.
Na taj način Margaret Atwood, kroz formu SF romana, propituje položaj žene u društvu. lako je napisan 80.-ih godina prošlog vijeka, roman “Sluškinjina priča” aktuelan je i danas, nudi feminističko propitivanje slobode, postavlja pitanje kada su žene i muškarci slobodi, da li su ikada, tj. da li će ikada biti lišeni okova manipulacije tradicijom, religijom, obrazovnim sitemom, ratovima, prijetnjama nuklearnim oružjem, da li će ikada biti sigurni od prijetnje izumiranja ljudskosti.
Autorica: Zerina Kulović
Uptue na tekst:
Margaret Atwood: Sluškinjina priča.
Knjigu možete kupiti u Buybook Shopu.
Dunjalučar 