Epitaf
Prije svoje smrti sebi sam napisao epitaf
Urezao ga u svoje srce i na papir
Koji je spaljen onomad
Prije tri sekunde dva sata
I bezbroj bezbroj dana
Uvijek mi se vraćalo isto
Mom ocu su spalili kuću
I ocu moga oca
I ocu njegova oca
Pa napisah
Pod ovim mramorom gori bezbroj kuća
I samo jedno pismo kratko
Što je više pepela mi ćemo biti odaniji
Zemlji u koju se spuštamo i zarad koje gorimo
Krik
Svaki korak je mračan
I obasut velom krepkosti i svjetla
Duša šume u sred jula se ledi
Kraj svakog stabla patnik sjedi
Sunčane gore i bešum bešumno ledenih šuma
Svaki korak je mračan
U tuždini nemilosno je
Ćutim i nijemo koračam
Tiho
Tiho
Nastaju koraci
I još tiše moje duše krici
Zapis o spaljenoj duši
Suh je zrak
I disanje mi je prigušeno
Slagao bih kada bih rekao da živim
Moji snovi
Njih više nema
Moje pjesme
Ni njih više nema
Moja duša
Ma koga briga za moju dušu
Suh je zrak
I disanje mi je prigušeno
Otkucaji slabi skoro da ih nema
Jesen je
I umire priroda
Umiru stabla i umire neka vječnost
Jesen je i ja umirem
A slagao bih kada bih rekao da živim
Sloboda mi je postala tijesna
Slabašan sam
Moja tuga je moj najveći grijeh
Ja sam samo bezdušno lice
Suh je zrak
U zraku glasna je tišina
Čuje se hod zvijezda i tromih oblaka
Moja duša vri
A mojih pjesama više nema
Suh je zrak
I suha je želja da se preživi smrt
Glaso se odmiču riječi
I spaljuju na lomači moju dušu
CI
Uzburkava se moja lađa
I na kraju sam svoga puta
Ovdje sam prvi i potonji
Obliva me lagani znoj jer znam da
Koračam ravno u svoju krvavu sudbinu
Dim je zagušen i ne vidim dalje od sebe
Dozivam krike da se iz mene puste
No i krici zanijemili pred užasnutim maljem
Konačnog kraja i konačišta
Ognjište mi je u magli dima i ništa ne vidim
Pokušavam se otrgnuti osjećaju samoće
I bivam putnik jedini koji nije preživio nesreću
Ili mi se čini jer je meni moj kraj ponajviše koban
Tragam za ostalim tragaocima
Njima nakon zime duge proljeće krvavo dođe
Pa nestadoše tik u zadnji sat življenja na svijetu
Koji ponizno kleči i moli
Ostavite nam mladost živu
Ne uzimajte nam dašak nade i duha
Budite ljudi o beščudi
Budite san o životu i o sanjanju
Jesen
Jesen je ovog kasnog proljeća
I budi se tišina i spokoj duše
Blagi cvrkut svih mojih nedaća
Pokajanje obliveno velom toplote i prašume
Kasno je i pozno
Fotoni moga uma se grče
Zaboravili smo o ljubavi sve priče
Budnost budnost i rano sazrijevanje
Dugo je dugo do žetve čekanje
Bol i nespokoj jesen su ovog proljeća kasnog
Mirnes Omerović rođen je 2004. godine u Sarajevu. Trenutno je učenik trećeg razreda Prve bošnjačke gimnazije Sarajevo. U osmom razredu osnovne škole izdaje svoju prvu zbirku poezije Zemlja bosanska. Ove godine je objavljena i njegova druga zbirka poezije Prijedorska matura, koja je bila u užem krugu za književnu nagradu „25. Novembar“. Obje zbirke su snimljene i u audio formatu u Biblioteci za slijepa i slabovidna lica BiH. Dobitnik je Specijalne nagrade za najbolji literarni rad „Aida Lušničkić“, te dobitnik drugih mjesta na konkursima Matice hrvatske i takmičenja „Ilidžo, u srcu i stihu te nosim“. Njegove pjesme nalaze se i u zajedničkim zbirkama gdje su posebno pohvaljene poput „Luka osjećaja“, „Ja biram“, te u zbornicima Matice hrvatske za 2019. i 2021. Mirnes je član uredničkog i redakcijskog tima školskog časopisa „Vrelo“, te redakcije emisije „Moja medresa“.
Dunjalučar 