Gilgameš, neočekivani heroj informacijskog doba
Gilgameš vam je vjerovatno poznat iz lektire prvog razreda srednje škole. Možda su neki za njega čuli zbog anime serijala Fate. Vjerovatno ste i upoznati sa činjenicom da je Ep o Gilgamešu najstarije pronađeno književno djelo, te da potiče iz prostora između rijeka Eufrata i Tigrisa zvani Mesopotamija. Djelo kroz epizode kazuje o kralju Uruka zbog čije su se tiranske vladavine ljudi pomolili bogovima da mu naprave protivnika, te su oni napravili Enkidua. Njih dvojica se bore, i nakon borbe se bratime.
Zajedno imaju pohod u Kedrovu šumu radi ubijanja Humbabe i bitku sa nebeskim bikom kojeg je poslala boginja ljubavi Ištar nakon što ju je Gilgameš odbio za ljubavnicu. Ubrzo Enkidu umire od bolesti, te Gilgameš sa sopstvenom smrtnošću na pameti ide preko kraja svijeta do Utnapištima, čovjeka kojem su bogovi dali besmrtnost. Kod svoga besmrtnog pretka saznaje za travu mladosti, pronalazi je, zmija u njegovom neoprezu pojede travu, i Gilgameš na kraju nuespješnog pohoda za besmrtnost umire u palati. Toliko o prisjećanju radnje epa.
Početak epa uvodi ličnost Gilgameša i predstavlja ga:
„Upoznao je svakoga i svačije znanje i delo, sve je razumeo
Video je život i rad ljudi
Izneo je na svetlo tajne i skrivene stvari
Mudrost, kao ponor duboka, bila mu je jasna
Doneo je vesti iz vremena pre velikog potopa
Mučno je bilo dugo putovanje i tegobna vožnja
Svu muku dao je patnik da se ispiše klinovima.“
Sličan uvod sa težištem na paćeništvu i proputovanom svijetu je imao i Odisej u Odiseji. On koji je pri tome i lukaviji, može biti očekivani heroj informacijskog doba, ali njegovu mudrost prevazilazi njegova potreba za dokazivanjem, te svoj put u potrazi za herojom današnjeg doba pronalazimo u starije vrijeme ljudske civilzacije i dolazimo nazad do Gilgameša. Odisejeva putovanja su ponekad u literaturi prikazana kao civilizacijski čovjek koji na mjestima divljine donosi ratio, ali nama nije potrebno ignorisanje ljudske iracionalne strane. Roman „Frankenstein“ od Mary Shelley nas upozarava na posljedice zanemiravanja osjećajnosti u korist čistog razuma, a i Jung je u svojim spisima naglašavao da bi čovjek radi ostvarivanja cjelovitosti trebao održavati i jednu i drugu stranu svoje ličnosti. Gilgameš nije tu stranu zanemarivao, već se sa njom suočavao. Nakon uvodnih stihova se naglašava graditeljska djelatnost, a u informacijskom dobu nije potrebno širiti ratio u divlja i nepoznata područja koliko u poznatim područjima sprovoditi djelatnost gradnje.
Aktivni koncepti medijske i informacijske pismenosti se često moraju razvijati sukladno brzini razvoja tehnologija i ubrzanju kojim društvene mreže i njihovi algoritmi mijenjaju društvenu dinamiku i sliku svijeta. Skoro je nemoguće da pojedinac samostalno može održavati svoje poznavanje i pristupanje tačnim informacijama, te se često naglašava kolaboracijski element. Uz njega se navodi i uputa potražnje pomoći stručnih lica, poput bibliotekara ili stručnjaka oblasti u kojoj smo primijetili rupu u znanju. Naravno, korištenjem društvenih mreža se naiđe na veliku količinu različitih informacija, misli i percepcija jednog događaja ili neke teme da ćemo kroz komunikaciju sa ljudima na pokušati doći do onoga što nas interesuje. U polarizovanom vremenu kakvom je naše, treba se prisjetiti da su Enkidu i Gilgameš svoje blisko prijateljstvo započeli kao protivnici, tj. Enkidu je napravljen sa ciljem da pobijedi Gilgameša. No, nakon odmjeravanja snage (a i Gilgamešove pobjede), oni se bratime i Rišat, Gilgamešova majka, prihvaća Enkidua kao svog sina pretvarajući ga u Gilgamešovog brata. Avanture koje su uslijedile dalje u epu su postale tek moguće kad su njih dvojica počeli da sarađuju. Njihovo prijateljstvo dođe kao opomena da mora postojati saradnja između suprotnosti (prisjetiti se da Enkidu je čovjek stepe, a Gilgameš čovjek grada) kako bi se pobijedili Humbabe današanjeg vremena, a da toga dođe mora se prvo doći do njih kroz gustu i teško prohodnu šumu.
Drevni epovi su se izvodili publici koja je već kroz predanja i kulturu upoznata sa radnjom i likovima u njima. Jedan takav prikaz imamo i u Odiseji. Heroji i njihova djela za koje mi prvi put čujemo u školskim lektirama ili na nastavi iz historije su prvobitnim slušateljima bili poznati od ranije. Epove su slušali kao trenutke kolektivnog ponosa jer pojedinci u njima su simbolizirali pobjede njihovih predaka, kao što se može i vidjeti u jednom od pjevanja Odiseje. Za Ep o Gilgamešu ne možemo sličan sud prebrzo donijeti jer mesopotamske kulture su bile drugačijeg duha nego one mediteranske za koje se vjeruje da su preci današnjih europskih i zapadnih kultura. Starogrčki heroji se nisu mirili sa svojom sudbinom, a Gilgameš se nakon gubitka trave mladosti vratio u Uruk i umro u svojoj palati. U Epu o Gilgamešu, neuspjeh pobjeđivanja smrti ne dolazi ni blizu Orfejevog poraza; Gilgameš kao živ biva izbačen bez mogućnosti da umilostivi Ereškigal kao što je Orfej umilostivio Persefonu; Orfej je Euridiku izgubio zbog sopstvene greške, a Gilgameš nije ni mogao napraviti grešku jer heroju se ne omogućava pregovaranja sa bogovima podzemlja. Kod Gilgameša nema Odisejevih razgovora sa svojim poginulim suborcima i prisjećanja na slavu ostvarenu tokom života. Samo kod Ahileja se nalazi tmurni pogled na ljudski život u njegovim riječima da bi radije bio rob među živima nego vladar među mrtvima, ali se brzo i težište razgovora vraća na informisanje o svijetu živih i sudbini preostalih heroja. Kad Gilgameš uspije tek uz pomoć Eae, boga dubine i mudrosti, dozvati Enkiduovu sjenu iz Svijeta mrtvih. Njihov razgovor se jedva sveo na Enkiduove riječi da bi Gilgameš naprosto legao i zaplakao kad bi mu on opisano taj svijet. U Mesopotamiji, makar po Epu o Gilgamešu i Enumi Eliš, od turobnosti svijeta nema prostora za proslavljanjem heroja, odnosno ljudi. Oni su naprosto u takvim okolnostima gdje su bogovi hiroviti i njihovo je da se pomire sa takvim svijetom da bi nastavili dalje. U sličnim okolnostima se i mi, kao društvo XXI stoljeća nalazimo. Sudbine naših života su prepuštene hirovima „bogova interneta, društvenih mreža i algoritama“ i možemo ih samo bolje upoznavati da bismo lakše mogli manevrisati kroz takav svijet. Možemo samo kao Gilgameš upoznavati svačije znanje i djelo i na osnovu tog razumijevanja kormilati dalje. Otprilike kako je i on morao uz pomoć lađara Uršanabija da dođe do Utnapištima.
Sa ciljem pomaganja pojedincima u prilagođavanju i manevrisanju svijetom u spomenutim okolnostima i zadovoljavanju spomenutih „bogova“, više stručnjaka iz različitih oblasti su se bavili kreiranjem, pisanjem i određivanjem karakteristika različitih koncepata i okvira medijske i informacijske pismenosti. Među novijim konceptima se nalazi i metapismenost koja u širu sliku pismenosti dodaje apsekte metakognitivnosti i afektivnosti. Ljudi se često prepadnu prefiksa meta-, ali najlakše objašnjenje tog prefiksa je da on postavlja riječ ispred sebe da se odnosi na samu sebe. Metapodatak se najlakše objašnjava kao podatak o podatku. Metakognitivnost je kognitivnost o kognitivnosti, a to se odnosi na to da bi u današnjem vremenu pojedinac trebao razvijati sopstvenu sposobnost da provjerava svoje znanje i da bude svijestan svoga načina razmišljanja i svjestan svojih predrasuda, a ne da bude vođen njima. Gilgameš je tek nakon Enkiduove smrti počeo svjesno razmišljati o sebi i o svom položaju u svjetskom poretku. On se nije vodio onim što je već od ranije znao, već je usput i saznavao i slušao. Tek je njemu tada došlo do nivoa svijesti da je on dvije trećine bog, a jednom trećinom čovjek i tek tada polazi u potragu za Utnapištimom odakle je i donio vijesti o svijetu prije potopa. Nakon saznanja je došao i do djelovanja. Naravno, za život u informacijskom dobu nije toliko relevantna fizička smrtnost ličnosti koliko smrtnost ideja. One se u buci društvenih mreža mogu izgubiti među naletima različitih trivijalnih tema i komentara, kao i što se tačne i precizne vijesti mogu potopiti kišom lažnih. Ono što je očigledno u svijetu van ekrana, može biti skriveno u digitalnom svijetu i tu treba vještina otkrivanja sakrivenih informacija jer ono bitno nestane iza šuma nebitnosti.
Neočekivanost Gilgameša kao heroja informacijskog doba se pronalazi u spomenutim osobinama i njihovom kontekstualizacijom u današnje vrijeme. Slične osobine je potrebno razvijati za preživljavanje u današnjem svijetu. Potrebni su određeni nivoi svijesti o sopstvenosti, ali je i potrebno na osnovu tih nivoa i rupa u znanju reagirati time što će se adekvatno moći te rupe popuniti ili izazovi savladati. Gilgameš se u svom epu konsultirao sa snovima, ali se mi možemo konsultirati sa različitim idejama, ne samo jednom idejom, tj. ideologijom, kako bismo mogli uspješno putovati digitalnim prostorom. Gilgameš je tokom odbijanja Ištar nju, a i sebe, podsjećao kako su svi njeni prošli ljubavnici završili. Time je izbjegao svoju moguću propast, ali se zbog toga morao i suočiti sa nebeskim bikom. Pojedinac mora posjedovati osobine kojim bi sebe učinio informisanim, ali mora i znati šta informacije predstavljaju u široj slici svijeta, kao i da je kvalitetno informisanje nužan početak drušvenog djelovanja.
Na samom kraju se vraćamo u grčki svijet i prisjećamo se Sokratovih riječi „Znam da ne znam ništa“ i na riječi proročista u Delfima „Spoznaj samog sebe“.Mnogo imperativa potrebnih za kormilanje današnjim svijetom je bilo poznato u drevnijim vremenima, ali su oni ostali zaboravljeni jer se mnogo toga desilo između drevnih i današnjih vremena. Sokratove riječi su tu da nas vječito podsjećaju da je obrazovanje cjeloživotni proces jer se i sam svijet razvija i mijenja brže nego što možemo naučiti o njemu, a delfijske riječi su tu da nas podsjećaju da na kraju svih krajeva, uvijek smo to mi, sami sa svojim znanjima, vještinama i vjerovanjima, koji ćemo naš život voditi, te je najbitnije da naučimo kako učiti.
Autor: Luka Bošković
Upute na tekst:
Preprek, Stanislav, Ep o Gilgamešu, Beograd: Lom, 2012
https://metaliteracy.org/
Jung, Karl Gustav, Arhetipovi i kolektivno nesvesno, Podgorica: Narodna knjiga, 2015
Bilješka o autoru:
Luka Bošković je rođen 1997. godine u Sarajevu gdje je završio Treću gimnaziju. Studira dvopredmetno komparativnu književnost i informacijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje je bio predsjednik Studentske asocijacije Filozofskog fakulteta od 2019. godine. Njegove pjesme su izašle u međunarodnoj zbirci mladih autora Perom ispisujem dušu 3 u izdanju Kulture Snova, Zagreb i u almanahu Planeta poezije, Sarajevo. Dopisnik je web magazina Dunjalučara gdje povremeno objavljuje poglavlja romana Tanat, eseje i priče, kao i dopisnik online magazina Fenomenalno gdje objavljuje kratke tekstove o dijelovima i ljudima iz prošlosti . Objavljuje poeziju na svojoj FB stranici Lux Nocis-poezija i do sada ima napisanih i na FB stranici objavljenih preko 200 pjesama. Član je Mense BiH.
Dunjalučar 