Sjećanje šume – Damir Karakaš


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Sjećanje šume – Damir Karakaš

Sjećanje šume, roman putovanja u mračne šume vlastitog identiteta, ciklične kompozicije, otvorenog kraja. Primitivna svijest autoriteta, oca, nad podređenim, izmrcvarenim sinom čija se introventriranost iz dana u dan gradacijski pojačava uslijed nemogućnosti zadovoljenja kriterija koji mu se neprestano nameću. Psihološka urušenost se manifestira i na tjelesnu pa je lik pripovjedača jasno vizualno ocrtan kao grana ogoljena lišćem, zelenilom, životom. Plućna bolest mu stvara kompleks manje vrijednosti, a želja za ozdravljenjem raste do te mjere da u rahat lokumu vidi lijek, pridaje mu magijska svojstva u svijesti. Ispod želje za ozdravljenjem leži i želja za odlaskom u vojsku pa ispod sata na kojemu broji otkucaje srca u minuti leže upravo vojni časopisi.

U prvoj priči, Put, autor kreira ruralnu atmosferu smještajući likove u patrijarhalni kontekst gdje se beskompromisno moraju podčiniti glavi kuće, navikavajući vlastite potrebe i težnje na iščeznuće. Likovi su smješteni u trošnu kuću čije su grede i cijela konstrukcija strunule, a upravo grede od kojih ovisi krov su iznad roditeljske sobe, što jasno implicira na urušenost kuće kako u doslovnom, tako i u prenesenom smislu. Naturalistički se opisuje branje glavice kupusa i procedura klanja svinje. Naturalistički je opisano i očevo bešćudno fizičko i psihičko maltretiranje koje rezultira pripovjedačevom željom da mu se otac ne oporavi kad se razboli.



Želja za ubijanjem medvjeda je želja za ubijanjem očeve grubosti koja se manifestira i verbalno provocirajući sina zbog bolesti „bolesne bacamo u jamu“, mršavosti „Daj odi kući i obuci hlače, ne mogu gledati te tvoje jadne noge“, krađe penkala (ako je uopće došlo do nje) „Znači ja tebi dajem pare da bi ti u školi za kriminalca učio“. Pripovjedač toliko želi zadovoljiti očeva očekivanja da večer prije lova ne spava kako slučajno ujutro ne bi ustao na vrijeme. Iako su mu oči „mutne sijalice“, svu snagu usmjerava na barem nekoliko trenutaka provedenih s ocem u relativno normalnoj atmosferi. Jedini trenutak kad dobiva očevu pohvalu je kad upravlja volovima.  

Tajni dječji izlet u kino završava filmom morbidnih, ratnih scena nakon kojih sva djeca reagiraju normalno, uplašeno, dok pripovjedač jedini odgleda scene iz logora do kraja. Jasno je da se radi o istraumatiziranom djetetu naviklom na nasilje i sa strahom kao vječnim teretom na leđima na kojega se prije ili kasnije morao naviknuti. Otac nema srama ni u javnosti biti brutalan, sredina se tomu opire blagim klišejima; „Nemojte, ubit ćete ga“ kojima su portretirane konvencionalne norme tadašnjeg društva, čak i u obrazovanom krugu ljudi kao što su nastavnici. „Druže nastavniče, ja radim, nemam vremena, da od njega čovik postane.“  Čitatelj se osjeća kao u kazalištu među publikom koja promatra radnje na sceni, reagira, revoltira, suosjeća. Poželimo se popeti na pozornicu, zagrliti to nevino dijete, obraniti ga. Poetičnost ove scene zasigurno će rezultirati snažnim emotivnim nabojem, punim ustima neizrečenih reakcija poput oca u bolnici s „punim ustima neizrečenih psovki“.

Osim toga, jasno je ocrtana tema nekadašnje ruralne inferiornosti, dolazak u grad kao događaj. Da bi došli u kino, djeca prolaze kroz šumu i sve moguće opasnosti koje spavaju u njoj, a koje su naglašene mrakom i dubokom tišinom. Ipak, šuma koliko god bila jeziva, rasplamsava maštu i očekivanja pa pripovjedač filmsko platno vidi čarobno; „na ovom platnu, sve je moguće, čak i da moja bolest zauvijek nestane“. Šuma kao projekcija podsvijesti krije masu rasplesanih sjena koje povećavaju dramsku napetost djela. One se preobražavaju u obrise medvjeda, a upravo misao na njegovu smrt, odlučno vodi pripovjedačeve korake kroz šumu kojoj „nikad kraja“. Personificirana drveća puna iščekivanja pridaju ovom romanu i bajkoviti pečat. Infantilna vizura pripovjedača se prenosi i na čitatelja, koji također vizualno projicira dane slike naturalistički; „kad bi ti tako, ja bi ti sikirom u glavu na panju, pogleda me, a dlan mu je zamišljena sjekira“. Osobne tjeskobe, otac ne liječi na mlađoj kćerci, njoj je sve na račun godina dopušteno i oprošteno. Ili je ipak nešto drugo u pitanju? Ostaje na čitatelju da dovrši. Rezultat toga su klice razmaženosti i nezahvalnosti. Iako je brat neprestano čuva i daje pola toliko željene coca cole, ona sebično naglašava da je piće kupljeno njezinim novcem i da pripada njoj.

Epizoda sa smrdljivim jazavcem unosi i dozu humora. Jedino otac se pravi da ne osjeća smrad ubijene životinje i kad ga konačno odluči pokopati, u pripovjedačevoj mašti jazavac nosi lopatu i mijenja poziciju s ocem. Ponovni fantastični element, otac ne uspijeva jednostavno pokopati jazavca kao što se ne uspijeva riješiti vlastitog smrada prema najbližima. Duhovit je i djedov pristup odlasku crkvi. „Ja sam ćelav, u crkvi je ladno, pa se mogu preladit.“ Iako se rijetko ide u crkvu, likovi su religiozno osviješteni, poštuju se kolektivom utvrđena pravila „nije u redu pred Bogom da u crkvi imam kapu na glavi“. Međutim, koliko se zaista vjera živi je diskutabilno.

 Postoji trenutak i kad je otac povezan sa sinom, kad ih svi psuju jer zbog njihovog hidrofora svakome u selu struja ne radi. „Ali, meni je drago kada nas psuju; oni na jednoj, ja i moj otac na drugoj strani: tada s ocem osjećam najveću moguću bliskost.“ Osim mitološkog elementa koji se manifestira baba Vuninim tumačenjima smaka svijeta, natuknuta je i politička situacija vremena trajanja radnje koja je sugerirana strahom i neizvjesnošću dolaska milicije. 

Svjetlost u šumu donosi did Pave koji jedini dječaku pruža dozu ljubavi i nježnosti pa je njegova smrt ostavila traga i na čitatelju. Na kraju, kad se pripovjedač jako razboli, kad se smatra dovoljnim angažirati veterinara Zlatka i kad se konačno shvati ozbiljnost situacije, i taj golemi medvjed u šumi „sjedi pognut na panju, trese ramenima i prigušeno plače“.

Ekonomičost izraza, izbrušeni stil, raskrinkavanje poetiziranih patrijarhalnih vremena siromaštva i nasilja, jednostavnim jezikom i liričnom emocijom, ovaj roman svrstava u one koje svakim novim čitanjem osjećamo još dublje i nadopunjujemo intenzivnije. 


Autorica: Marija Pavković

Upute na tekst:

Sjećanje šume, Damir Karakaš

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png