Unusquisque mavult credere quam judicare!
Ljudi više vole da vjeruju nego da razmišljaju.
-Seneka
Usudi se misliti! – Arthur Schopenhauer o važnosti razmišljanja svojom glavom
Razmišljanje je sposobnost koju svi posjedujemo, ali je mnogi rijetko koriste. Ljudi obično preferiraju da dobiju rezultate i “gotov proizvod” od drugih i bez muke, stoga su skloni da radije povjeruju autoritetima koji im upravo to i serviraju, bez da kritički pristupe sadržaju. Artur Šopenhauer je to prepoznao kao veliki problem, i opisao ga u svom eseju “O razmišljanju svojom glavom,” naglašavajući važnost korištenja sopstvenog uma, sa minimalnim oslanjanjem na druge.
Na samom početku svog eseja “O razmišljanju svojom glavom,” Šopenhauer pravi analogiju između biblioteke i čovjeka. On tvrdi kako je manja biblioteka sa dobro uređenim knjigama bolja od velike ali neuređene biblioteke. Isto se, dakle, može primijeniti i na čovjeka; čovjeku nije od značaja gomilanje znanja ako nikada ne razmišlja o onome što zna, stoga je za njega bolje da temeljito razmišlja o onome što već zna, makar tog znanja bilo malo. Lav Tolstoj je došao do identičnog zaključka: “Bolje je znati malo o onome što je dobro i vrijedno, nego znati mnogo o onome što je banalno i beskorisno.”
Znanje je predispozicija za razmišljanje, tvrdi Šopenhauer, ali čovjek može reći da nešto zna samo ako je o tome prethodno i razmislio. Ovim naizgled paradoksalnim zapažanjem Šopenhauer stavlja na pijedestal samu sposobnost razmišljanja, i tvrdi kako je svako sposoban da čita i uči, dok sposobnost razmišljanja pripisuje rijetkima. Rijetkost je da se neko služi svojom glavom, a ne tuđom. Kako tvrdi Oskar Vajld: “Većina ljudi su zapravo drugi ljudi; njihove misli su tuđa mišljenja, njihov život je mimikrija, a njihove strasti tek puki citati.” Evidentno je, dakle, da je kopiranje norma, a originalnost izuzetak. Ljudi su skloniji da se oslone na već postojeće ideje, znanja, norme, i autoritete, nego da zastanu na trenutak i koriste svoj mozak. Ljudi su skloniji da više vjeruju drugima nego sebi.
U skladu s tim, Šopenhauer razlikuje mislioce od učenih ljudi; učeni ljudi se okreću ka knjigama i autoritetima kao glavnom izvoru svog znanja, dok se mislioci više oslanjaju na prirodu i na svoje sopstveno iskustvo, pa tek onda na knjige. Mislioci su ti koji pokreću i vode svijet. Brojne knjige, tvrdi Šopenhauer, predstavljaju simbol brojnih puteva koji mogu odvesti čovjeka na pogrešnu stranu. Čak je i Sokrat smatrao da mnoštvo knjiga ometa um. Čovjek koji se oslanja na sebe i vodi se instinktom sopstvenog genija nikada ne može skrenuti s pravog puta.
Prejaka struja tuđih misli, kakva dolazi od neprestanog čitanja, nikada nije koherentna. Šopenhauer čak smatra mnoge učene ljude koji neprestano čitaju inferiornijim po zdravom razumu i sposobnošću ispravnog prosuđivanja od nepismenih ljudi koji stiču svoje znanje kroz iskustvo, komunikaciju, i malom količinom čitanja. Uz njih stoje i znanstvenici koji, za razliku od nepismenih, ipak moraju mnogo da čitaju, ali uspijevaju da u potpunosti ovladaju tim znanjem i uklope ga u sistem svojih misli. Knjige su jedan konglomerat tuđih ideja, perspektiva, i misli, i kao takve knjige su sklone da čitaoca odvrate od prirodnog toka misli i potencijalnih orginalnih ideja. S druge strane, znanje koje proizilazi iz sopstvenog razmišljanja, a ne iz tuđeg, je prirodno i spontano znanje, ispunjeno istinom i životom, i vođeno impulsom vlastitog uma.
Mislilac možda pred sobom i ima knjigu u kojoj bi vrlo lako pronašao sve zaključke do kojih je i sam mukotrpno došao, ali je mnogo vrjednije znanje stečeno kontemplacijom. To je zapravo jedini način da stečeno znanje možemo nazvati sopstvenim; kada misao obrnemo toliko puta u glavi, kada ta misao postane dio nas, kada unesemo sebe u misao, i kada, naposlijetku, ona postane prepoznatljiv znak našeg vlastitog načina razmišljanja – ili, riječima Getea, “ono što ste naslijedili od svojih očeva trebate prvo steći da biste to zapravo i posjedovali.”
Prekomjerno čitanje nije ništa drugo do zamjena za razmišljanje svojom glavom. Štaviše, čitanje i jeste, kako ističe Šopenhauer, razmišljanje tuđom glavom. Upravo na to Šopenhauer upozorava. Nekritički pristup sadržaju suzbija originalnost kod čitaoca, čineći ga sklonim da slijepo vjeruje autoritetima i poziva se na njih. Čovjek ne treba da stvori naviku hodanja utabanim stazama niti da slijedi tuđi tok misli do te mjere da mu njegov sopstveni postane stran i dalek. Ponajmanje bi se čovjek trebao povući iz stvarnog svijeta da bi se posvetio čitanju, jer impuls i temperament koji podstiču na razmišljanje češće dolaze iz svijeta oko nas nego iz svijeta knjiga. “Najsigurniji način da nemate vlastite misli je da uzmete knjigu u ruke svaki put kada nemate ništa drugo raditi” tvrdi Šopenhauer.
Oni koji cijeli život provedu u čitanju i crpe mudrost iz knjiga nalikuju ljudima koji su iz opisa putnika dobili podatke o nekoj zemlji; oni se možda mogu pohvaliti znanjem o toj zemlji, ali njihovo znanje je iz druge ruke, i oni zapravo nemaju dublji uvid u stanje te zemlje, dok oni koji su proveli život u razmišljanju nalikuju putnicima. Učen čovjek je u istom odnosu naspram mislioca kao što je historičar naspram očevica. Učen čovjek se uglavnom bavi izvještajima, šta je jedna osoba rekla, šta je druga osoba mislila, šta je na to prigovorila treća osoba, i tako dalje, dok je mislilac prvi izvor informacija. Mislilac je poput monarha od kojeg potiče suverenitet, a učen čovjek nalikuje masi koja slijepo slijedi autoritet i prima naredbe od vrhovne vlasti.
Dakle, iz Šopenhauerovog recepta se može izvesti zaključak da bi bilo optimalno da ponekad čitamo knjige, ali da se oslanjamo na prirodu i svijet izvan knjiga kao glavni izvor inspiracije i znanja. Pravi mislilac se prije svega oslanja sam na sebe, i nikakav autoritet ga ne može izbaciti iz kolosijeka. Svaku misao velikih umova treba uzimati sa dozom skepticizma, jer, naposlijetku, nečija istina nije nužno i naša. Filozof Bertrand Rasel je smatrao da bi većina ljudi radije umrla nego razmišljala, stoga se treba usuditi biti u manjini, treba se usuditi razmišljati!
Autorica: Naida Ahmetović
Bilješka o autorici:
Naida Ahmetović rođena je 1999. godine u Zenici, živi u Kaknju gdje je stekla osnovno i srednje obrazovanje. Diplomirala je engleski jezik i književnost, a trenutno pohađa drugi ciklus studija engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U slobodno vrijeme se bavi filozofijom i književnošću i uči ruski jezik.
Dunjalučar 