Danse macabre
Mlađi poručnik Akira Jamaguči, Đavo od Rabaula, je bio pilot-as Carskih japanskih mornaričkih vazdušnih snaga tokom Drugog svjetskog rata. Najvjerovatnije je da je on bio najuspješniji japanski pilot-lovac i najuspješniji pilot Drugog svjetskog rata, uopće. Neki izvori navode da je uništio ili teško oštetio 103 neprijateljska aviona.
Akira je rođen 27. januara 1920. godine u planinskom selu u Nagano prefekturi, kao peti sin Mikidžija i Mijoši Jamaguči. Otac mu je bio menadžer destilerije sakea. Nakon završene osnovne škole počinje raditi u fabrici tekstila.
Privučen promotivnim posterom, prijavljuje se kao dobrovoljac i biva primljen kao učenik-pilot u 7. klasu Otsu Japanskog mornaričkog vazduhoplovstva. Završava obuku u martu 1939. U oktobru 1941. raspoređen je u Čitoze Kokutai grupu u činu mornaričkog podoficira 1. klase.
Početkom rata sa Saveznicima, Jamagučijeva grupa, još uvijek leteći na Mitsubišijevom A5M, upamćenih kao Klod, prebačena je na Vunukanau aerodrom na tek osvojenom otoku Nove Britanije.
Dana 3. februara 1942. postiže prvu pobjedu leteći na A5M i to protiv PBY Cataline koji bio prinuđen da se vrati u bazu uslijed oštećenja nanesenih od strane junaka naše priče. Već 10. februara, njegova eskadrila je prebačenu novoformiranu 4. vazdušnu grupu kada i zadužuje prvog Mitsubushijevog A6M2, kojeg će historija upamtiti kao Zero. Ljubitelji historije ratova će dodati i da je Zero bio jedan od najboljih aviona proizvedenih tokom Drugog svjetskog rata i zadao je mnogo glavobolje pilotima australskih, novozelanđanskih i američkih eskadrila tokom prve dvije godine rata. Razlozi su, pored superiornosti Zera nad savezničkim letjelicama, i neiskustvo pilota, kao i stroga i naporna obuka japanskih pilota o čemu svjedoči i autobiografska knjiga Jamagučijevog prijatelja Hirojošija Nakamure – „Nebeski ratnik“.
Jamagučijeva eskadrila je prebačena 1. aprila u Lej, Nova Gvineja, i priključena Tajnan vazdušnoj grupi. Tu je letio sa asovima Hirojošijem Nakamurom i Tošio Otom predvođen Juničijem Sasaijem, kao vođom eskadrile. U početku je patio od malarije i tropskih kožnih bolesti. Usavršavajući džudo, njegove kolege mu daju nadimak „Đavo“, smatrajući ga rezervisanim, šutljivim, samotnjakom. Ali njegove predstave u zraku, Nakamura, jedan od vodećih japanskih asova, je opisao ovako: „Nikada nisam vidio čovjeka u lovcu da radi ono što radi Jamaguči svojim Zerom. Njegove akrobatske vještine oduzimaju dah, brilijantne, totalno nepredvidive i požrtvovane.“
Oni su se često sukobljavali sa lovcima Vazdušnih snaga Sjedinjenih Američkih Država i Kraljevskih australijskih vazdušnih snaga operirajući iz Port Morezbija. Jamagučijeva prva potpuna samostalna pobjeda je bila nad P-39 Airacobrom, početkom aprila 1942. godine. Postiže još šest pobjeda u periodu od 72 sata od 1 – 3. maja i zvanično postaje as.
Jamaguči je bio član poznatog „trija čistača“ sa Hirojošijem Nakamurom i Tošio Otom. U noći 16. maja 1942, njih trojica su slušali u sobi za odmor program australijskog radija, kada je Akira prepoznao arije Danse Macabre francuskog kompozitora i pijaniste Camille Saint-Saensa. On je razmišljao o misterioznom plesu kostura, i pala mu je na pamet luda ideja: „Znaš da idemo u misiju sutra u Port Moresby? Zašto ne bi priredili mali šou, ples smrti u našoj izvedbi. Uradit ćemo nekoliko petlji tačno iznad neprijateljskog aerodroma. To će sigurno izluditi njih na zemlji.“
Dana, 21.maja 1942, komandant poručnik Tadaši „Šosa“ Nakajama je vodio Tainan Ku u misiju ka Port Moresbyju, sa Nakamurom i Jamgučijem kao pratiocima. Kada se japanska formacija preoblikovala u povratnom letu, Nakamura je signalizovao Nakajami da će ići za neprijateljskim avionom da ga uništi. Nekoliko minuta poslije, Nakamura je ponovo iznad Port Moresbyja, održavajući rendezvous sa Jamagučijem i Otom. Trio je izvodio akrobacije: tri bliske petlje u uskoj formaciji. Nakon toga, zaneseni Jamaguči ukazuje da želi ponoviti predstavu. Ponirući 1800 metara, tri Zera su uradili još tri petlje, bez ikakve protivvazdušne paljbe sa zemlje. U Lei dolaze 20 minuta poslije ostalih iz grupe Kokutai.
Oko 21,00 sati, poručnik Juniči Sasai ih je pozvao hitno u ured. Kada su stigli, Sasai je držao pismo. „ Znate li odakle je ova stvar?“, ispalio je. „Ne? Reći ću vam, budale: to je palo na bazu prije nekoliko minuta, od neprijatelja je!“ U pismo, pisanom na engleskom jeziku, je stajalo:
„Komandantu Leja
Veoma smo impresionirani trojicom pilota koji su nas posjetili danas i svidjele su nam se petlje koje su izveli iznad našeg aerodroma. To je bila dobra egzibicija. Bit ćemo zahvalni ako nam još jednom ti isti piloti dođu noseći zelenu maramu oko vrata. Žao nam je što nismo povetili više pažnje njihovom zadnjem letu, ali ćemo gledati da sljedeći put oni dobiju dobrodošlicu s naše strane.“
Jamaguči, Nakamura i Ota su stajali u stavu mirno i pokušavali da savladaju smijeh dok ih je poručnik Sasai korio zbog „idiotskog ponašanja“ i zabranio im izvođenje akrobatskih šoua iznad neprijateljskih aerodroma. Kasnije, vodeća tri asa Tainan Kokutai grupe su se u tajnosti složili da se ova zračna koreografija isplatila.
Početkom augusta 1942, vazduhoplovna grupa je pomaknuta u Rabaul operirajući protiv američkih snaga na Gvadalkanalu. U prvom sudaru, 7.augusta, Jamaguči obara šest Wildcata.
Osmog augusta 1942, Hirojoši Nakamura, Akirin najbliži prijatelj, je zadobio više pogodaka u duelu sa Avengerom, torpednim avionom američke mornarice. Jamaguči izvještava da je Nakamura nestao. Pretražio je prostor, tražeći Nakamuru i Amerikance za borbu. Konačno, on se ohladio i vratio u Lakunai. Kasnije, začudivši svakoga, teško ranjeni Nakamura je stigao. Pogođen metkom u glavu, prekriven krvlju i slijep na jedno oko, on se vratio u bazu svojim oštećenim Zerom, poslije četiri sata i četrdeset i jedne minute leta iznad 1 040 metara. Jamaguči, poručnik Sasai i Tošio Ota su transportovali tvrdokornog, ali onesviještenog Nakamuru u bolnicu. U frustraciji, Akira je fizički uklonio vozača koji je čekao i odvezao Hirojošija, brzo, ali nježno koliko je mogao do hirurga. Nakamura je evakuisan u Japan.
Razvučeni sukob iznad Gvadalkanala je koštao Jamagučijevu zračnu grupu (preimenovanu u 251. u novembru) kako su američke letjelice i taktika napredovali: Sasai (sa dvadeset i sedam pobjeda) je oboren i ubijen od strane kapetana Carla 26. augusta 1942, i Ota (trideset i četiri pobjede) je poginuo 21. oktobra 1942. godine.
Sredinom novembra, 251. je povučena u Tojohaši zračnu bazu u Japanu da nadomijeste gubitke, sa deset preživjelih pilota koji su postali instruktori, uključujući i Jamagučija.
Jamaguči, dok je bio u Japanu, posjetio je Hirojošija Nakamuru, koji se još uvijek oporavljao u Jokosukanskoj bolnici. Akira se žalio Nakamuri na svoju novi dužnost: „Hirojoši, možeš li me zamisliti kako letim u klimavom starom dvokrilcu učeći glupe mladiće da okrenu avion i kako da sačuvaju svoje pantalone suhim?“ Jamaguči, također, pripisuje gubitak većine njihovih drugova pilota jačanju materijalne nadmoći snaga Saveznika, unaprijeđenim američkim avionima i taktici. „Nije onako kako se ti sjećaš, Hirojoši“, rekao je. „Ništa tu ne mogu učiniti. Tu je samo previše neprijateljskih letjelica, samo previše.“ Ipak, Jamaguči nije mogao čekati povratak u bitku. „Želim lovca ispod mojih ruku ponovo“, rekao je. „Ja se jednostavno moram vratiti u akciju. Stajanje kod kuće u Japanu me ubija.“
Jamaguči javno negoduje zbog mjeseci provedenih izvan akcije u Japanu. On i 251. se vraćaju u Rabaul u maju 1943. U junu 1943, njegova postignuća su nagrađena poklonom od komandanta 11. zračne flote, viceadmirala Juniči Jamata. On je primio mač s natpisom “Buko Batsugun” („Za istaknutu vojničko junaštvo“). Akira je pomaknut u 253. vazdušnu grupu u Novoj Britaniji u septembru. U novembru, je promovisan u izvršnog oficira i preusmjerava se ka trenažnim obavezama u Oita vazdušnoj grupi.
Februara 1944. pridružuje se 203. vazdušnoj grupi, operišući na Kurilskim ostrvima, daleko od prave akcije.
U oktobru, 203. je prebačena u Luzon. Jamaguči i još četvorica drugih su dodijeljeni manjem aerodromu na Cebu.
Dana, 25. oktobra 1944, vodio je lovačku pratnju od četiri Zeroa. Za Jamagučijem su letjeli: Misao Sugava, Šingo Honda i Rjođi Baba, prateći prvi veći napad kamikaza u ratu, koji je ciljao „Taffy 3“ bornbenu grupu viceadmirala Cliftona Spraguea, koji je štitio iskrcavanje u bici za zaljev Lejte.
Kamikaze, vođeni poručnikom Jukio Sekijem, letjeli su svaki noseći bombu od 250 kg. Oni ciljano udaraju svojim avionima u američke ratne brodove u prvom zvaničnom kamikaze-napadu Tokkotai samoubilačke eskadrile „Šikišima“. Napad je bio uspješan: četiri od pet kamikaza je udarilo svoje mete uzrokujući teška oštećenja. Zero kojim je upravljao poručnik Jukio Seki se srušio na sletnu palubu eskortnog nosača USS St. Lo u 10,53 sati. Zeroove bombe od 250 kg su eksplodirale na hangaru na lijevoj strani palube, rezultirajući požarom i sekundarnim eksplozijama koje su ubrzo detonirale torpeda i spremnik bombi St.Loa. Eskortni nosač je potonuo u roku od pola do jednog sata; 126 ljudi je izgubljeno u akciji. Poručnik Jukio Seki je snimljen kako govori prije misije: „Japanska budućnost je crna ako budemo tjerali najbolje pilote u smrt. Ja ne idem u misiju za Cara ili za Carstvo. Idem jer mi je naređeno!“
Za vrijeme leta lovačke pratnje te misije, Jamaguči bilježi posljednje dvije pobjede (obje nad Grumman F6F Hellcat) svoje karijere.
Imao je predosjećaj tokom leta; imao je u viziju svoje smrti. On se dobrovoljno prijavljuje da bude dio Tokkotai kamikaze-misije sljedeći dan. Njegov zahtjev je odbijen.
Umjesto njega, Akirinim Zerom naoružanim s 250 kg bombi, je letio mornarički pilot prve klase Tomisaku Katsumata. Manje iskusan pilot, uprkos svemu, udara u eskortni nosač USS Suwanee kod Surigaa. Udara na sletnu palubu i klizi prema torpednom bombarderu koji je bio upravo popravljen. Dva aviona, usljed kontakta, eksplodiraju kao i ostalih devet aviona na sletnoj palubi. Premda brod nije potonuo, gorio je nekoliko sati, a poginulo je 85, nestalo 52 i ranjena 102 člana posade.
Sljedećeg dana, Jamaguči i ostali piloti 201. Kokutai grupe sjedaju u Nakadžima Ki-49 Donrju transportni avion i napuštaju Mabalakat na Cebu ujutro, prevozeći zamjene Zeroima iz aerodroma Klark na Luzonu.
Iznad Kalapana na Mindoro otoku, Ki-49 je napadnut od strane dva Hellcata VF-14 eskadrile sa flotnog nosača USS Wasp i oboren u plamenu. Jamaguči umire kao putnik, vjerovatno kao žrtva poručnika Harolda P. Newella sjeveroistočno od Mindora 26. oktobra 1944.godine.
Nakon što je saznao za Jamagučijevu smrt, komandant kombinovane flote, admiral Soemu Tojoda, odaje mu počast spomenom i izvještajem u svim jedinicama i posthumno ga promovišući u rang mlađeg poručnika. Akiri je, također, dodijeljeno posthumno ime Bukai-in Kohan Giko Kyoshi, zen budistička fraza koja znači: „U okeanu vojske, odražava sve istaknute pilote, časna budistička ličnost.“
Zbog konfuzije pri kraju rata na Pacifiku, biltenska publikacija je bila odgođena i pogrebna služba nije održana do 2. decembra 1947.godine.
Melanijine muke
Melanija je voljela ukusnu hranu. O, kako je Melanija voljela ukusnu hranu! Janjetina s ražnja, teleći kotleti, pizze, lazanje, burek, zeljanica… Arabika, švarcvald, dinastija, baklava, ružice, hurmašice, tulumbe, šampita, krempita…
Sve je nestalo! Mislim, nije nestala hrana, nego okus hrane kakav je znala.
Počelo je sredinom novembra 2020. Drugi, blaži, talas je bio na vrhuncu, a ljudi nisu bili dovoljno izluđeni COVID-om, jer se prvi talas pokazao nedovoljnim za Balkan, iako se kupovala zaliha brašna dovoljna za postatomske kataklizme.
Prvo, blaga temperatura 37,2 pet-šest dana i moj gubitak čula mirisa i, djelomično, okusa, forsiranje bijelog luka, limuna, ananasa i sve je prošlo za 8 dana. A kada mi je pred spavanje, dok me hvatala groznica, u usta strpala dlan pun oljuštenog bijelog luka, suze su mi potekle, ali je sve je sprženo u meni, pa valjda i ovaj virus koji podsjeća na plod kestena.
A ona, ni temperaturu nije imala: glavobolja, malaksalost i treći dan je izgubila čulo okusa i čulo mirisa i nisu se vratili do danas. Ni paracetamol nije uzela.
Kako je voljela kolače?! Danas imaju okus deterdženta za pranje suđa. Ćevapčići imaju deformisani okus luka, kao i sarma, punjene paprike i burek. Koka-kola ima okus benzina. Lijep život: najedeš se mutiranog luka i zaliješ benzinom.
Bliži se njen rođendan i moje muke počinju. Kako ga obilježiti a da ne izgleda kao da sebi ugađam? Torte, mafini, kolači…sve je to za mene i našu kćerku. Pojest će ih i ona, ali to nije to.
Kupit ću joj parfem! Mogu kupiti bilo kakav, a ona skoro da ga osjetiti neće. Valjda se parfemi nose da bi se svidjeli drugima, a ne zbog nas samih.
Dok sam bio momak, spremajući se za izlazak sa mojom budućom suprugom, morao sam otići po očev automobil koji je tada radio u pčelinjaku. Dobri stari golf 2 bio je parkiran među sanducima i mnoštvom uznemirenih pčela. O, kako su me tada izbole pčele, jer one ne vole parfeme. Bio sam poput magneta ili glinenog goluba za pčele ratnice. Pčele su se zapetljale u moju dugu kovrdžavu kosu u svom kamikaze-napadu i gadno me izubadale.
„Korona je otuđila ljude. Prestali su se družiti, kao da im je samo trebao dobar izgovor da se prekine s tim“, kaže ona. „To se samo postavilo u prirodno stanje“, kažem ja.
Bilješka o autoru:
Mirza Herco, rođen 1980. Živi i radi u Brezi (Bosna i Hercegovina). Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski, hrvatski i srpski jezik. Objavljivao poeziju u zajedničkim zbornicima poezije i u časopisima sa ex-Yu prostora (Rukopisi , KNS, Sloboda, Fragment). U beogradskom časopisu Književne vertikale objavio je priče Đavo od Rabaula, Smrt nad Holivudom i Samuraj. Priče Murad, Kratka priča i Bibliotečka tuča objavljene u časopisu Avlija (Crna Gora). Priča Murad je trećeplasirana na regionalnom konkursu časopisa Avlija za najbolju kratku priču u za 2018. godinu, dok je priča Halt! Halt! zauzela drugo mjesto na istom konkursu za 2019. godinu. Priča U zbornici, uz kahvu je zauzela prvo mjesto istog konkursa za 2020. godinu. Kratke priče je, također, objavljivao i u magazinu Dunjalučar (Bosna i Hercegovina) i časopisu Booke.hr (Hrvatska). Redovno objavljuje tekstove iz obrazovne tematike u magazinu „Školegijum“.
Dunjalučar 