Nasrudin hodža – ličnost između mudraca i šaljivdžije
Nasreddin ili mnogima poznat kao Nasrudin hodža je popularni lik iz kratkih priča satiričnog karaktera. Njegov lik se vezuje za prostor Jugozapadne i Centralne Azije, mada kroz prenošenje priča u narodnom diskursu Nasrudin hodža je postao i simbol naroda muslimanskog naroda Balkana i Sredozemlja. Nasrudin hodža se javlja u više oblika, ponekad kao filozof i mudrac no ponekad je predstavljen kao šaljivdžija pa nekad je čak prikazan kao brzoplet i nespretan čovjek.
Smatra se da je njegov lik kreiran na osnovu čovjeka koji je zaista postojao u kasnom srednjem vijeku. Historičari ga često datiraju u seldžučki ili timuridski period. Za mjesto njegovog rođenja, najčešće se uzimaju ove tri lokacije: centralnoazijski grad Buhara u današnjem Uzbekistanu, područje iranskog Azerbejdžana ili istočna Anadolija. Postoji čak i teorija da je riječ o čovjeku koji je živio u periodu između 1208.-1284. godine u Akšehiru. U prilog toj teoriji idu dokumenti o Nasrudinu koji je rođen u Akšehiru Hortu odakle je nakon osnovnog obrazovanja počeo pohađati medresu u Sivrihisaru.
Nakon završene medrese vratio se u rodni grad, gdje je obavljao dužnost lokalnog imama. U tom period Akšehir je bio jedan od centara sufizma. Prema tome, vezuje se za seldžučku državu – postoji više raznoraznih teorija o životu Nasrudina hodže i ovo je samo jedna od njih. Međutim, nekolicina smatra da je ličnost Nasrudina hodže legendarnog karaktera ili kako se to još naziva folklorna imaginacija. Jedna od negativnih konotacija koja se javila kroz ličnost Nasrudina hodže je ta što su ga mnogi kroz mudre anegdote o njemu, počeli štovati kao nešto sveto. Mada ta pojava je rijetka, ali je postojana.
Kao što je ranije spomenuto, Nasrudin hodža je poznat po raznoraznim karakterima anegoda. Poznat je po mudrosti, učenosti a ponekad smotanosti i brzopletosti. Ponekad je prikazan kao humanista, dok je u drugim pričama prikazan kao škrtac. Na našem podneblju sam Branko Ćopić je pisao o ličnosti Nasrudina hodže.
Neke od priča koje prikazuju različite osobenosti Nasrudina hodže glase;
Zašto se zijeva?
Jednom Nasrudin hodžu zovnu na sijelo, na kojem je bilo mnogo zvanica. Nasrudin se nadao da će se, kako je to bio običaj, na sijelu iznijeti štogod da se pojede, pa nije kući prije sijela ništa okusio.
Sijelilo se zadugo, pričalo se mnogo, a domaćin i ne pomišlja da iznese nešto od jela.
Hodža jednom zijevne, a domaćin ga upita: “ Hodža efendija, od čega dolazi zijevanje?”
“Imaju, efendum, dva uzroka zijevanju: može se zijevati kad je čovjek gladan, a nekad se zijeva i kad je čovjek pospan. Ali, meni se još ne spava.”
Nasrudin hodža i njegova krava
Ono ti Nasrudin-hodža imao jednu kravu, koja nije ničemu valjala. Jednom mu reče žena, da odvede kravu na pazar i da je proda. Kad je hodža dovede na pazar, počne vikati, što mu grlo daje:
“Ova krava ne valja ništa, neće na vrijeme da se teli, a kad se oteli, ne može ni jednog teleta da othrani. Mlijeka daje posve malo.”
Tako je Nasrudin hodža kudio svoju kravu, što je više mogo; on je to sve istinu kazivao, jer je znao, da je laž haram.
Kad je svijet čuo, šta Nasrudin hodža viče, nitko ni da pogleda kravu. U to se Nasrudin hodži prikuči jedan njegov komšija i prišapne mu u uho:
“ Što tako vičeš na kravu? Ta nijesi pobudalio? Znaš, da ne valja svoga mala kuditi, jer ga onda nećeš nikad prodati, nego daj ti meni tu kravu, pa da vidiš, kako se prodaje, a ti se gdje sakrij i ne izlazi, da ne poznadu, da je tvoja krava.”
Nasrudin-hodža dade mu kravu i sakrije se. Njegov komšija stane vodati kravu i vikati:
“Evo dobre krave, teli se; kad je mlijeko najskuplije daje na pomužaj po pet oka mlijeka.”
On je tako falio, a uto se svijet počeo kupiti oko krave i pitati:” Pošto je?”
Tad odnekle izbije Nasrudin hodža pa poviče:
“Pa kad je ona tako dobra, neću je ni prodavati!”
Uzme kravu od komšije i odvede je kući…
Nasrudin hodža i žene
Nasrudin hodža je strahovao od svoje žene, međutim taj strah nije toliko ni krio od svijeta,ali je opet želio dokučiti da li se i drugi ljudi boje svojih žena.
Jednom dok je u Akšehiru u džamiji drzao vaz, upitao je prisutne da li strahuju od svojih žena; “Ko se boji,neka na noge ustane”.
Na to svi ustadoše sem jednoga.
Nasrudin hodži je laknulo srcu kad uvidio da nije usamljen, ali kada je video jednoga da sjedi bi mu drago da ima barem neko ko se ne boji žene; “Evo,ljudi, pogledajte junaka! Evo čovjeka koji se ne boji svoje žene!”
Na šta ovaj reče; “Ama jok,efendija! Čim ti spomenu ženu meni se obje noge podsjekoše, pa nemam snage da na njih ustanem…”
Autorica: Lamija Keso
Upute na tekst :Elma Kutlu, Odabrane priče iz Nasreddina.
Bilješka o autorici:
Lamija Keso, rođena 2001. godine u Bugojnu, odrasla je u susjednom Gornjem Vakufu Uskoplju gdje je završila osnovno i srednje školovanje. Kroz tinejdžerske godine je pronašla svoju ljubav u knjigama, historiji, fotografisanju. Svoju prvu samostalnu fotografsku izložbu je imala 2019. godine. Pored toga od tada se bavila aktivizmom i društveno korisnim radom – ka čemu nastoji sve do dan danas. Zanimljivo je pomenuti i njenu ljubav prema muzici koja je krenula od ranih godina kada je počela svirati klavir. Nakon završene gimnazije, preselila se u Sarajevo. Trenutno studira na Filozofskom fakultetu, Odsjek za historiju – prvi ciklus. Zasigurno ju je tu dovelo veliko interesovanje prije svega prema srednjovjekovnoj Bosni i srednjem vijeku, pa nakon toga antici i drugim historijskim periodima i procesima.
Dunjalučar 