---

Cvijet

Zna li ljubav
za sram
i srce
za pamet
kad sjemenom
iz zemlje
nikne
cvijet?

Zemlja sam ti.
Topla.
Podatna.
Meka.
Životvorna.
Orošena.
Plodna.

Sjeme si mi.
Zrelo.
Okretno.
Nabujalo.
Rumeno.
Osunčano.
Živo.

Bogu božje.
Caru carevo.
Grijehu sram.
Glavi pamet.
Srcu ljubav.
Zemlji sjeme.
Meni ti.

Šta zna ljubav
za sram
i srce
za pamet
kad sjemenom
iz zemlje
nikne
cvijet!

---

---

Neko moj

Mogla bih
jednim otkucajem
srca
da te za crnu zemlju
zakucam.
Jednim drhtajem
da te do kosti
zadrhtim.
Mogla bih
jednim treptajem
oka
da te u lance
okujem.
Jednim uzdahom
da te do zaborava
zauzdam.
Mogla bih.
Da li želim?
Ti si ipak
srce mog srca,
kost moje kosti,
oko mog oka.
Moj otkucaj.
Moj drhtaj.
Moj treptaj.
Moj uzdah.
Ti si ipak
neko moj.

Ime

Ovo u meni
što vrišti,
plače,
preklinje
i moli.
Ćuti,
drhti,
strahuje
i boli.

Ovo u meni
što na sav glas
pjeva,
raduje se
i voli
tvoje ime nosi.

To u tebi
što se nada,
samuje,
čezne
i pati.
Iščekuje,
zebe,
treperi
i tinja.

To u tebi
što naiskap
pije,
pleše,
i voli
moje ime nosi.

Bilješka o autorici:

Barbara Novaković rođena je 1986. godine. Pjesnikinja, germanista, prevodilac: studirala je Njemački jezik i književnost na Katedri za germanistiku Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Piše poeziju, prozu, eseje, prevodi sa njemačkog – najčešće sve što ima veze sa Heseom – ali i poeziju Rilkea, Brehta, te Kafku. Poezija joj je višestruko nagrađivana i objavljivana u brojnim časopisima u regionu. Prva knjiga joj je ujedno i Prva knjiga Matice srpske za 2014. godinu „Zov okeana“.

---