Ljubav, odgovor na problem ljudske egzistencije
Svaka teorija ljubavi mora početi teorijom čovjeka, teorijom egzistencije. Premda nalazimo ljubav, ili, bolje rečeno, ekvivalent ljubavi, kod životinja, njihove su veze uglavnom dio njihove instinktivne opreme. Može se primijetiti da kod čovjeka djeluju samo ostaci te instinktivne opreme. U egzistenciji čovjeka je osnovno činjenica da je on proizašao iz životinjskog carstva, iz instinktivne adaptacije, da je nadišao prirodu — ne napustivši je ipak nikada; on je dio prirode, pa ipak, kad je jednom otrgnut od nje, ne može joj se više vratiti; Kerubin bi onoga tko je jednom izbačen iz raja — stanja prvotnog jedinstva s prirodom — zaustavio ognjenim mačem, ako bi pokušao da se vrati. Čovjek može napredovati samo razvijajući razum, pronalazeći novi sklad, i to ljudski, umjesto predljudskog sklada koji je nepovratno izgubljen.
Kad se čovjek rodi, ljudska vrsta kao i pojedinac, izbačen je iz situacije koja je bila određena, tako određena kao što su instinkti određeni, a bačen u situaciju neodređenu, nesigurnu i otvorenu. Postoji sigurnost samo o prošlosti i o budućnosti ukoliko je u pitanju smrt. Čovjek je nadaren razumom: on je život svjestan samoga sebe. On ima svijest o sebi, o svome bližnjemu, o svojoj prošlosti i o mogućnostima svoje budućnosti.
Ta svijest o sebi kao odvojenu biću, svijest o kratkom vijeku vlastita života, o činjenici da je bez vlastite volje rođen i da će protiv vlastite volje umrijeti, da će umrijeti prije onih koje voli, ili oni prije njega, svijest o osamljenosti i odvojenosti, o bespomoćnosti prema silama prirode i društva — sve to čini njegovu odvojenu, otuđenu egzistenciju nepodnosivim zatvorom. On bi poludio kad se ne bi mogao osloboditi tog zatvora, izići iz njega i združiti se na ovaj ili onaj način s ljudima, s vanjskim svijetom.
Doživljaj odvojenosti izaziva tjeskobu: on je zapravo izvor svekolike tjeskobe. Biti odvojen znači biti odrezan, nimalo sposoban da se koriste vlastite snage. Zato biti odvojen znači biti bespomoćan, nesposoban da se svijet predmete i ljude primi aktivno. To znači da me svijet može napasti a da nisam kadar opirati mu se. I tako je odvojenost izvor intenzivne tjeskobe. Ona, i više od toga, izaziva stid i osjećaj krivnje. Taj doživljaj krivnje i stida u odvojenosti izražava biblijska priča o Adamu i Evi. Kad su Adam i Eva jeli s »drveta spoznanja dobra i zla«, kad nisu poslušali (nema dobra i zla dok nema slobode da se ne posluša), kad su postali ljudi odvojivši se od prvotnog životinjskog sklada s prirodom, to jest kad su postali ljudska bića — oni su vidjeli »da su goli i bi ih stid«.
Možemo li pretpostaviti da tako star i elementaran mit, kao što je ovaj, ima licemjernu poruku moralnog nazora devetnaestog stoljeća i da je važna poanta priče koja nam želi saopćiti njihovu zbunjenost kad su otkrili svoje spolne organe? Teško da je tako i mi, razumijevajući priču u viktorijanskom duhu, previđamo glavnu poantu, čiji je smisao, čini se, ovaj: kad su čovjek i žena postali svjesni sebe i jedno drugoga, oni bivaju svjesni svoje odvojenosti i svoje različitosti, jer pripadaju različitim spolovima. Ali, dok uočavaju svoju odvojenost, oni ostaju stranci, jer još nisu naučili da vole jedno drugo (o čemu jasno govori činjenica da Adam brani sebe okrivljujući Evu, umjesto da je brani). Svijest o ljudskoj odvojenosti, bez sjedinjenja posredstvom ljubavi — izvor je stida. Ona je u isto vrijeme izvor krivnje i tjeskobe.
Najdublja je, dakle, čovjekova potreba da prevlada svoju odvojenost, da napusti zatvor svoje osamljenosti. Apsolutni neuspjeh da se dostigne taj cilj dovodi do ludila, jer se panika od potpune odvojenosti može prevladati jedino pomoću takva odlučna povlačenja iz vanjskog svijeta da osjećaj odvojenosti iščezne — jer je vanjski svijet, od kojega je čovjek odvojen, iščezao. Čovjek — svake dobi i kulture — mora rješavati uvijek jedno te isto pitanje: kako da prevlada odvojenost, kako da postigne jedinstvo, kako da nadiđe svoj vlastiti individualni život i nađe sklad. Pitanje je isto za primitivnog čovjeka koji živi u pećinama, za nomada koji čuva svoja stada, za egipatskog seljaka, feničkog trgovca, srednjovjekovnog kaluđera, japanskog samuraja, suvremenog službenika i tvorničkog radnika. Pitanje je isto, jer potječe iz istog izvora: ljudske situacije, uvjeta ljudske egzistencije. Odgovor je različit. Na pitanje se može odgovoiti obožavanjem životinje, ljudskom požrtvovnošću ili vojnim osvajanjem, predavanjem užicima, asketskim odricanjem, bjesomučnom djelatnošću, umjetničkim stvaralaštvom, ljubavlju prema bogu i ljubavlju prema čovjeku.
Premda postoji mnogo odgovora — a ljudska je povijest zapis o njima — oni ipak nisu bezbrojni. Naprotiv, čim čovjek zanemari sitnije razlike, koje su više sporedne nego bitne, otkriva da postoji sasvim ograničen broj odgovora koje je jedino mogao dati čovjek koji je živio u različitim kulturama. Povijest religije i filozofije povijest je tih odgovora, povijest njihove različnosti, ali i njihove brojčane ograničenosti. Odgovor zavisi do određene mjere od stupnja osobenosti koju je pojedinac dosegao. U ranom djetinjstvu »ja« se tek slabo razvilo: dijete se još uvijek osjeća istovjetno s majkom i nema osjećaja odvojenosti dok je majka prisutna. Njegov osjećaj osamljenosti uklanja fizička prisutnost majke, njezinih grudi, kože. Samo do onog stupnja do kojeg dijete razvije svoj osjećaj odvojenosti i individualnosti, fizička prisutnost majke nije više dovoljna a potreba da se prevlada odvojenost doista se javlja na druge načine.
Slično tome, ljudska se vrsta u svom djetinjstvu osjeća još uvijek istovjetna s prirodom. Zemlja, životinje, biljke, još su uvijek čovjekov svijet. On sebe identificira sa životinjama, a to se izražava nošenjem životinjskih maski, obožavanjem totemske životinje ili životinja-bogova. Ali, što više ljudska vrsta izranja iz tih prvotnih veza, to više se odvaja od prirode, to intenzivnijom postaje potreba iznalaženja novih načina da se izbjegne odvojenost.
(…)
Izvor: Fromm Erich: Umijeće ljubavi.
Dunjalučar 