John Donne, (1571.-1631.) glavni je predstavnik engleske “metafizičke poezije”. Prekida s tradicionalnom, petrarkističkom, konvencionalnom lirikom, te u zbirci “Pjesme i soneti” napušta čak i prethodna metrička pravila. Pjesma mu je sinteza svakidašnjosti i metafizičkih zanosa, te filozofijskih razmišljanja. T. S. Eliot toga smatra prvim modernim pjesnikom Engleske. Tek je u 20. stoljeću “otkriven” i ponovno afirmiran.
Alkemija ljubavi
Tko dublje crpe rudnik Ljubavi
Zna jezgro u kom sreća boravi:
Ja ljubljah, imah, bajah,
Al’ makar ljubeć postao i prah,
Skrivene tajne otkriti neću;
Jer sve je tek varka:
Prem kemičar ne nadje Eliksira,
Za kotlić svoj hvale bira
Kad slučajno mu se zgodi
Da u njem neki lijek mirisni se rodi; L
jubavnik tako sniva užitke
A ljetne mu noći zimski britke.
Zar da za mir svoj, čast, dan i paru
Mjehura tog kupimo utvaru?
Može li zar moj sluga
Bit sretan ko i ja; ako druga
Bračnoga načas smiješno odigra?
Zaljubljeni se kune:
Vjenčaju se duše, a ne tijela,
Ona je Anđeo cijela;
Kanda se kune da čuje
Gdje u tom grubom pjevu nebesa bruje.
Nema žena duha; mêd isprva,
Uzmeš je, postane komad drva.
Preveo: Ivan Kušan
Zanos
Gdje ljubica glave snene
Log riječni prihvaća trudno,
Ona je sjela kraj mene,
Jedno za drugo smo budno. Ruke nam čvrsto spojio
Balzam što iz njih izljeze,
Očinji pogled skrojio,
Nit jednu dvostruke veze;
Samo kad ruke stisnemo
Čas možemo biti jedno,
Odraziti pogled nijemo,
Jedino što nam je vrijedno
Ko sred dvije ravne čete
Što Sudba oklijeva sama,
Naše duše (da polete,
Zbogom!) lebde među nama.
I dok nam vijećaju duše,
Ko spomenici sjedimo;
Riječi nam mir ne naruše,
Dan cijeli ne besjedimo.
Da ljubavi netko vičan
A jezik mu duša bliži,
Duh stoga čistoći sličan –
Nama se sasvim približi,
(Ne pogodiv tko što veli,
Jer svaka nam duša ista), Susret ga taj iscijeli,
Duha će otići čista.
Naš Zanos zebnji sputa rast (Kažemo), tu je put do sreće,
Sad znamo da to nije strast, Sad znamo što nas pokreće:
U duši se svakoj spravi
Smjesa baš razna kova.
Ljubav je opet prepravi,
Da duša nastane nova.
I presađena ljubica,
Po boji, snazi i struku
Što bješe prije tek klica,
U biljku bukne stostruku.
Kad ljubav od duše dvije
Tim križanjem novu rodi,
Sve bivše mane tad skrije
U duši koja se oplodi.
Preveo: Ivan Kušan
Buha
Gle buhu tu i, samim tim,
Da mi se podaš ne smatraj zlim;
I mene je i tebe pila,
U buhi naša krv se slila;
Tome ne daješ značenje,
Jer nije grijeh, ni razdjevičenje,
Bez muke ubra užitak,
Naše je krvi krijepi napitak,
Mjesto naš, buhin je dobitak.
Poštedi u njoj žića tri,
Jer mi smo čvršće no vjenčani;
Ta buha sad smo ti i ja,
Bračni naš hram, bračna postelja;
Zalud svim bijes jer zatvara
Zid nas već živi od jantara.
Prem mene možda ubiješ,
Samu sebe i brak naš nesmiješ,
Tri zla trim krvima da umiješ.
Zar, okrutnice, nokat tvoj
U čednosti greznu krvavoj?
Da buha nije kriva bila
Rad kapi krvi iz tvojih žila?
Ti pobjedu kanda slaviš,
Ne vidiš da kao i ja slabiš.
Sad znaš: to nije strahota;
Ni da se podaš nije grehota,
Ni buhe smrt kraj tvoga života.
Preveo: Ivan Kušan
Dunjalučar 