I
Znaš li ti, Lelo,
koliko ja dobro poznajem tvoje tijelo?
Ništa bludno,
ništa razvratno.
Doista.
Samo eto,
ničiji dodiri nisu godili kao tvoji.
Tvoje i samo tvoje ručice,
smirivale su svaki nemirni damar.
Fale one duge i iskrene noći.
Kolutanje u naručju.
Mirisanje tvojih pramenova,
slušanje svake tvoje riječi.
Od – do.
Prelaz prstiju preko tvojih leđa,
blago češkanje
i još blaži poljupci.
Valjda najljepše miluju voljeni, Lelo?
Iskren da ti budem,
tako sam te i upamtio.
Bleso jedna,
čim čuješ riječ ‘ponedeljak’,
mrak na oči ti pada.
Mrziš rana buđenja.
Mrziš onu kafu,
vrelu i na brzaka.
Više voliš da ćejfiš,
polako,
onako tvojim stilom,
noga preko noge
i ona tvoja dukserica,
dok se gadiš prizorima
te novembarske hladnoće.
“Tebi je, bona, uvijek hladno..”,
često bih ti govorio,
na šta si me htjela pogledom ugristi.
Pola žena, pola “pusti me”,
iako si na svako “pusti me”,
priželjkivala ostanak.
Malo da te se sjeti,
voljela si.
Čak i onda
kad bi mnoštvo raspoloženja
u minutama mjenjala,
nisam svrstavao u mane.
Ma ni blizu.
Štoviše,
volio sam da te gledam takvu
i da budem pored takve.
Neobično srcuješ.
Kontam,
ova je dama.
Zakomplikuje ti mozak,
ali srce zavede svojim svakodnevnicama.
Zarazno se smijala,
namjerno nervirala mljackanjem za stolom,
vječito kontru udarala.
Ukratko,
živjela za to da nervira
koliko i voli.
A vjeruj, mnogo je to.
Pored takve se sa osmijehom stari.
Sa takvom svijet obiđeš,
globus njenim imenom iscrtaš.
U sred novembra,
bila je moj juli.
II
Prokleto je voljela da šeta usred one sitne kiše.
Pod kišobranom.
Sporim, laganim koracima.
Da oćuti svaku kap.
Imala je, zapravo, dušu djeteta,
iako bi neki rekli ‘čudne navike’.
Posmatrali je čudno.
Buljili u nju čudno.
Doduše, njima je svaka bila ista,
pa, eto, ne razumijem zašto su nju gledali
kao drugačiju.
Ostalo u njoj valjda još ponešto nespojivog
za ovaj svijet i ove malograđanske rituale ljubavi.
Malo bi joj falilo za sve.
I za onu ljutnju i za prolaženje iste.
Za sreću,
Bome i za tugu,
iako bi to ona rijetko kad priznala i pokazala.
Uvuče se u svoje tanke izlive bijesa,
plača,
dok ne izađe kao nova.
Ista bi šetala po pijacama,
tržnim centrima,
vječito obilazila neke desete predjele odjeće.
Zastajala pred ogledalom,
govorila sebi kako je i danas prelijepa.
Zabacivala pogledima široko naokolo,
grdila današnju modu.
Govorila kako joj one haljine ni na šta ne liče.
Mjesec maleni,
vješto bi čuvala sebe
za ono malo čovjeka koji na nju liči.
Lela,
vječito obrgljena strahovima,
tražila je ono jedno utočište
da je od istih sačuva.
Dokumentarac o zmijama
sa tva, istog trenutka prebacivala.
Tijelo joj prodrhti kao da je upravo ispred nje.
U sred mraka vrisne
da osjeti da ima pored nje neko.
Svjetlo da joj bude.
Čudna je to narav,
mislim.
Ili pak i nije,
sve to nju negdje čini ovakvom.
Voljenom.
Katkad bih joj ponavljao koliko mrzim te noći
kad ne bi ostajala.
Da sam bez njenih priča u snu,
nepotpuno biće.
Kad je tu ona,
sa druge strane kreveta,
lakše bi se disalo.
Ovako,
zamrzim dosta tu daljinu.
Kad ne znam kako je,
kad je daleko od mene i mojih zagrljaja.
A i ja od istih.
Nedostaju više od inače.
Iz dana u dan.
Ali, negdje znaš da vrijedi.
Čekati i voljeti.
A ona,
samo, rekao bih, živi za te minimalne dane.
Vikende, spavajući do podne.
Vremena za sebe.
Nit’ mora, nit’ plaže,
samo srcu da joj ne laže.
Često nedorečena ostaje,
mrzi je da priča,
dok bi po kišnim jutrima,
eseje ispisivala u svoj dnevnik.
Izlazila na balkon u pidžami,
naslonila se na ogradu,
gledala tamo negdje u daljinu.
Hvatala neke pejzaže prošlosti,
po neka sjećanja joj nisu davala daleko..
Otkačena pitanja postavljala,
još šašavije ideje imala.
Neke nebitnosti ovog svijeta su njoj za oko zapadale.
Veli, cijelog života želi gledati te magične zalaske sunca,
na proljeće u nekom tankom džemperu,
visibabu brati.
Usput, brati šumske jagode,
vezivati narukvice od istih.
Slikati se po poljima preplavljenog suncokretima.
Dok je, otkad za sebe zna,
mrzila čizmice.
Gledanja tih lokava po putu,
smrzavanje ruku.
Duvanja vjetra baš prema njenom licu,
udisanje hladnog zraka.
Romantičar je to.
Još uvijek pod utiscima starih vremena.
Voli one duge šetnje,
skidanje kaputa
i povlačenje stolice da sjedne.
Doduše, brzo je skretala pogled sa onog što voli.
Barem sa mene,
kad bih joj god uzvraćao isti.
Nasmiješi se, blesa,
gleda u pod.
Prebacuje kosu iza ušiju.
Smeta joj,
dok nogama polagano cupka.
I zaista,
u toj ženi, svega ima.
Od revolucije,
melanholije,
do želje za džentlmenstvom,
pokazivanjem i nježnošću.
Duša mila,
uvijek će ostati melem za sve moje rane.
Čini mi se da jeste.
To je ta žena,
vjetar u leđa kroz život.
Da je samo kod njenih silnih “dobro sam”,
malo istine bilo,
kakav bi osmijeh, pitam se, danas nosila..
Ovako se u toj ženi vode neznani ratovi.
Neke zapamćene tajne,
kajanje za nekim neizrečenim riječima
koje još u sebi nosa
kao amajliju.
A ni ne zna, blesa,
da se zbog takvih žena
kao što je ona,
ratovalo.
I onda se pitaju,
zašto bih je zacrtao kao vječnog gosta
svojih zagrljaja.
Doduše, slabo i ja lažem,
ja bih nju svojim domom da zovem.
III
“Lelo, ne mogu ti doći na vjenčanje..”
Zašto?
Znaš da bih to voljela
” Sve u meni puca kad si tuđa,
a previše sam te izgubio da bi moja bila..”
[ Svejedno, budi najljepša.
U inat meni.
Znam da hoćeš.]
Bila je od onih
koji svojim prisustvom daju
smisao življenju.
I otišla je.
Doduše, ne svojom krivicom.
Mojom.
– Znači, umr'o sam,
čim je ona oživjela poslije mene.
Ahmed Čaušević – dvadesetogodišnjak, koji je svoju strast pronašao u dubokim riječima i mislima, izvan običnosti. Baziran u Bosni i Hercegovini, tačnije okolina Gornjeg Vakufa – Uskoplja. Vječiti detaljista, sanjar i emotivac. Kako voli da kaže, forma nije bitna. Bitna je emocija, direktnost iz duše, koja je zapravo, dosta više od jedne emocije. Možete pronaći na instagramu: emotivaaac, gdje možete pročitati i mnoge druge radove.
Dunjalučar 