Dijalektički materijalizam
Korijeni dijalektičkog materijalizma
Da bi pristupili izlaganju ideja dijalektičkog materijalizma i marksističke filozofije, potrebno je da prije svega utvrdimo šta je tačno dijalektika, šta je materijalizam i historijski kontekst nastanka ove filozofije, tj. koji uslovi su utjecali na razvoj ove misli. Dijalektika je proces otkrića istine i rješavanja dilema i diskursa korištenjem racionalnih argumenata, proces koji je prominentan kod filozofa poput Platona i Hegela. Materijalizam je filozofski pravac koji se oslanja na iskustvo, nauku i ljudske djelatnosti.
Materijalizam uzima materiju kao osnovu svih pojava svijeta. Postanak dijalektičkog materijalizma vuče korijene iz djela Karla Marxa i Friedricha Engelsa. Jednostavno rečeno, pojam dijalektičkog materijalizma i pojam marksističke filozofije su jedno te isto. Ovu filozofiju možemo definisati kao „teorijsku osnovu izgradnje socijalizma i cjelokupne intelektualne i praktične djelatnosti socijalističkih snaga“ .
Na početku 19. vijeka, Njemačka i njemačka radnička klasa je prolazila kroz posljedice tridesetogodišnjeg rata, reformacija i Napoleonove okupacije. Društvena situacija u tadašnjem njemačkom društvu je gradualno budila revolucionarni duh i oživljavanje političke atmosfere, čiji su korijeni zasnovani u filozofiji i dijalektici. Na čelu njemačkog filozofskog društva je bio Hegel, čija se škola, nakon njegove smrti, raspolovila na dvije strane, tzv. ljevicu i desnicu, mladohegelovce i ortodokse. Dva teoretičara i osnivača marksizma, Marx i Engels, su bili mladohegelovci, tj. ljevica.
Jedna ključna i veoma važna stvar koja je razlikovala Marxa i Engelsa od njihovih kolega je to što su dosta njih vjerovali u koncept utopijskog socijalizma, koncept koji je bio zasnovan na idealizmu, pokretu i ideologiji koju je Marx napustio rano u svojoj karijeri. Marx je razvio ideje naučnog socijalizma – veoma drugačiji pristup i „metoda za razumijevanje i predviđanje društvenih, materijalnih i ekonomskih posljedica pomoću statistika i znanstvenih metoda“. Marxov i Engelsov krajnji cilj je bio oslobođenje čovjeka i bezklasno društvo. Jedan od odlučujućih i ključnih uslova za nastanak marksizma je bila pojava radničke klase, kao i prva pojava svijesti i revolucionarnog duha te iste radničke klase. U svojoj srži, marksizam je „naučni socijalizam, teorija i taktika oslobodilačke borbe radničke klase“ .
S obzirom da je glavni cilj marksizma bezklasno društvo, Marx je smatrao da se to može postići pomoću društvenog ustanka i uspostavljanjem čvrste veze između politike i filozofije. Lenin je kasnije obrazložio i proširio ove ideje, iznoseći da „nikakve prirodne nauke i nikakav materijalizam ne mogu izdržati borbu protiv navale buržoaskih ideja i restauracije buržoaskog pogleda na svijet bez solidne filozofske osnove“. Kroz ovo, možemo shvatiti da negiranje marksističke filozofije i socijalističke svijesti predstavlja izdaju proletarijata, tj. radničkog pokreta. Pri opisivanju svojih teorija, Marx i Engels su se često osvrtali na Hegela, smatrajući ga pokretačem njihovih ideja.
Bez obzira na ovo, Hegelova filozofija i dijalektika Marxa i Engelsa su bile veoma različite. Kako sam već naveo, Marx je razvio novu, naučnu metodu shvatanja dijalektike, te je na neki način modernizovao Hegelovu misao. Prema Marxu, dijalektički materijalizam „ne samo da je drugačiji od Hegelove filozo fije, već joj je kompletna suprotnost. Za Hegela, proces razmišljanja, pod imenom „Ideja“, koji on pretvara u nezavisni subjekt, je kreator stvarnog svijeta, a pravi svijet je samo eksterna, fenomenalna forma „Ideje“. U dijalektici, međutim, ideal je samo materijalni svijet odražen u ljudskom umu i preveden u oblike razmišljanja.“
Osnove dijalektičkog materijalizma
Teorije dijalektičkog materijalizma možemo podijeliti na dijalektički metod i materijalni metod, te ova dva metoda možemo bolje obrazložiti i podijeliti na neke centralne tačke.
Osnove marksističkog dijalektičkog metoda, u kontrastu sa metafizikom, su:
– Priroda je jedna ujedinjena cjelina, te je potpuno povezana
Nasuprot metafizici, dijalektika ne gleda na prirodu kao nepovezanu slučajnost, već kao jednu povezanu i integralnu cjelinu, u kojoj svi komponenti zavise jedni od drugih.
– Priroda se konstantno mijenja i kreće
Dijalektika nalaže da je priroda „stanje neprestanog kretanja i promjena, konstantog obnavljanja i razvoja, gdje se nešto uvijek razvija i raste, i nešto se uvijek raspada i umire“.
– Kvantitativna/količinska promjena vodi do kvalitativne promjene
Dijalektika smatra proces razvoja kao razvoj koji prelazi iz beznačajnih i neprimjetnih kvantitativnih promjena u otvorene fundamentalne promjene, pa u kvalitativne promjene. Dakle, kvalitativne promjene se ne dešavaju postepeno, već kroz ubrzane, nagle promjene, prelazeći iz jednog stanja u drugo. Engels je rekao da „neuništivost kretanja ne može biti samo kvantitativna, već prirodno mora da bude i kvalitativna“.
– Kontradikcije su neizbježne u prirodi
Dijalektika drži stav da su interne kontradikcije neizbježne i očigledne u svim stvarima – sve one imaju svoje dobre i loše strane, te muka između ove dvije strane, između novog i starog, konstituira procesu razvoja. Dakle, prema dijalektici, razvoj iz nižeg prema višem se ne odvija kao spor, harmoničan proces, već kao rezultat prethodno navedenih kontradikcija. Možemo reći da „u svom istinitom značenju, dijalektika je studij kontradikcije u samoj srži stvari“. Ponovno ćemo spomenuti kontradikciju kada se dotaknemo teorija maoizma.
Pošto smo odredili značajke i osnove za dijalektički metod, možemo odrediti i osnove za materijalizam, a to su:
– Materijalistički svijet
U potpunoj suprotnosti idealizmu, koji smatra svijet jednim apsolutnim idealom, Marxova materijalistička filozofija drži stav da je svijet materijalan po samoj prirodi – svi komponenti našeg svijeta konstituiraju različitim formama pokretne materije. U osnovi, svijet se razvija u skladu sa zakonima kretanja materije i nema nikakvu potrebu za apsolutnim idealom. Bazično, možemo reći da je „materijalistička perspektiva prema prirodi jednostavno shvatanje prirode kakva ona jest, u njenom istinitom postojanju, bez dodatnih mješavina“.
– Objektivna stvarnost
U idealizmu, svijest postoji, a potpuni materijalistički svijet postoji samo u našim idejama i percepcijama. Međutim, Marxov materijalizam drži stav da su materija, priroda i biće objektivna stvarnost koja postoji izvan naše svijesti, nezavisni od nje.
– Svijet i zakoni svijeta su spoznatljivi
Marksistički materijalizam nalaže da su svijet i zakoni tog svijeta potpuno spoznatljivi, pošto se mogu istražiti i ispitati kroz praksu. Posebna kritika se stavlja na Kanta, koji je svojim idealističkim teorijama smatrao svijet nespoznatljivim. Materijalistička misao direktno pozira izazov Kantovom „stvar-u-sebi“ konceptu, što vodi do zaključka da je socijalizam sam po sebi naučan.
Perspektiva dijalektičkog materijalizma na proletarijat
Kao što je prethodno spomenuto, cilj marksizma je bezklasno društvo, te je klasna svijest odlučujući faktor za rast socijalizma. Sami proces rasta klasne svijesti je trajao dugo, te na samom početku, prvi proleteri „nisu umijeli odvojiti svoje potrebe i interese od sitnoburžoaskih“. Jednostavno rečeno, slika i ideologija prvih proletera je bila veoma mutna, nepotpuna i još joj je trebalo vremena da se bolje formira. Stvar koja je radikalno pojačala rast klasne svijesti je sami razvoj industrije i buržoaskih odnosa proizvodnje. S tim, broj proletera se konstantno povećavao.
Na početku, mnogi proleteri su čak vodili borbu protiv oruđa za proizvodnju, te je bilo potrebno izvjesno vrijeme da bi radnici vidjeli razliku između mašine i njene kapitalističke primjene. Uslovi za pojavu dijalektičkog materijalizma se rađaju upravo ovdje, na početku sukoba između radnika i buržoazije, ili „dvije klase“, kako su ih zvali Marx i Engels. Uz ubrzani rast industrijalizacije, buržoazija nije pokazivala znakove da će proširiti ekonomske i političke slobode na radničku klasu; naprotiv, tadašnji proletarijat je prolazio kroz konstantnu eksploataciju od strane vlasti. E
ksploatacija proletarijata je prevalentna čak i u modernim vremenima, te možemo reći da se historija svakodnevno ponavlja. U njemačkom društvu 30-ih i 40-ih godina se javljaju prvi radnički ustanci i protesti, smatrani prvim samostalnim akcijama radničke klase, što je bio dokaz da društvena svijest raste. Marx i Engels kasnije napuštaju buržoasku zajednicu da bi se pridružili proletarijatu i izgradili i razvili svoje ideje, te prenijeli znanje drugim proleterima. Engels je za marksističku teoriju rekao da je ona bila „nužan rezultat borbe dvaju historijski nastalih klasa, proletarijata i buržoazije“.
Možemo reći da su buržoazija i proletarijat „jedine, čiste klase građanskog društva: tj. samo njihov opstanak i njihov daljnji razvitak počiva isključivo na razvitku modernog procesa proizvodnje i samo sa stanovišta njihovih uvjeta egzistencije može se uopće predstaviti plan za organizaciju cijelog društva“. Čak i prije pojave marksističke filozofije, bilo je mnogo ljudi koji su maštali o revoluciji i preobražaju društva – tzv. utopijski socijalisti, koje smo prethodno spomenuli. Također, vrijedi spomenuti da se pod socijalizmom do pojave marksizma smatrala svaka težnja za preobražajem društva u korist radničke klase.
S obzirom da je sam termin „socijalizam“ veoma neodređen, dolazi termin „komunizam“. Ali, uglavnom, ova dva termina su istovjetni. Marx i Engels su se nemilosrdno obračunavali sa ideologijama koje su kočile usvajanje naučnog socijalizma, poput sitnoburžoaskih ili anarhističkih. Glavni cilj je bio održati revolucionarnost. O pitanju revolucije, mnogi sociolozi i akademici imaju nesuglasice o definiciji revolucije, ali možemo reći da pod revolucijom u suštini podrazumijevamo „svaku kvalitativnu promjenu bilo čega, a kad je riječ o društvu, onda zamjenjivanje jednih društvenih odnosa drugim višim razvijenijim društvenim odnosima. Takva promjena, kao i svaka druga kvalitativna promjena, ima uvijek karakter mnogo veće naglosti, intenzivnosti, kratkotrajnosti nego obične evolutivne promjene“.
Također, većina revolucija je imala nasilan i oružani karakter, te su takve revolucije više ili manje dovodile do radikalnih promjena i uspješno su rješavale konflikte društvenih sistema. Postoje dvije vrste revolucija: socijalne i političke. Ključna razlika je u tome što socijalne revolucije ukidaju stare norme i društvene odnose i uspostavljaju nove, dok političke revolucije ukidaju staru vlast, ali ne nužno i društvene odnose. Marx je nazvao socijalne revolucije lokomotivama historije, te ih je smatrao najvažnijim trenucima čovjekove egzistencije. Ukratko, revolucije možemo gledati kao najvitalnije evente našeg društva, isto kao što možemo reći da je „historija cjelokupnog društva samo historija klasnih borbi“.
Njemačka je na neki način bila savršeno i najprikladnije mjesto za razvoj komunizma; podjela i rascjepkanost cijele zemlje i jaka radnička snaga su bili kao preteča za razvoj proleterskog pokreta. U svojoj srži, najefikasniji i najispravniji metod za ostvarenje bilo kakvog napretka i za promjenu bilo kojeg društvenog poretka je proleterska revolucija i preuzimanje odnosa proizvodnje iz ruku kapitalista. Jedino tako je moguće ostvariti besklasno društvo i apsolutnu jednakost. Umovi poput Marxa i Engelsa su „prekoračili granice buržoaskog vidokruga i izgradili naučni pogled na svijet“, pogled koji se zove dijalektički materijalizam.
Dalji razvoj marksističke filozofije
Bez obzira što je marksistička misao najviši izraz klasne svijesti, marksizam nije davao odgovore na sva pitanja društvenog života. U više prilika, također, principi marksizma su najbolje prilagođeni prikladnom historijskom kontekstu u kojem je ta misao razvijena. Dalji razvoj i konkretizacija marksizma je potrebna upravo iz ovih razloga. Naše savremeno društvo je veoma drugačije od njemačkog društva u kojem se marksizam razvio, ili ostalih kapitalističkih zemalja tog vremena gdje se marksizam počeo širiti.
Zahvaljujući mnogim umovima i revolucionarima koji su došli nakon Marxa i Engelsa, danas imamo mnogo pristupačniji i konkretniji smjer za dijalektički materijalizam. Jedna od najključnijih figura koja je proširila marksističku misao je bio revolucionar Vladimir Lenin. Lenin je razvio marksizam na svim poljima – teorijskom, političkom i ekonomskom. Lenin je također vodio agresivnu borbu protiv revizionizma – odbacivanje temelja marksizma i uvođenje novih. Utjecaj koji je Lenin imao na budućnost dijalektičkog materijalizma se najviše vidi u današnjem društvu – marksizam-leninizam je veoma rasprostranjen termin.
Doprinos Josepha Stallina za marksističku misao se većinom svodi na isticanje nacionalističkih ideja, ali generalno, filozofija marksizma je ostala ista. Mao Zedong je zabilježio novu interpretaciju dijalektičkog materijalizma: uzeo je dva od tri Engelsova dijalektička metoda i klasificirao ih je kao pod-zakone. Prema njemu, „zakon kontradikcije u stvarima je osnovni zakon materijalističke dijalektike“. Mao se smatra jednim od posljednjih značajnih prinosnika marksizmu; njegove ideje, koje se mogu vidjeti kao marksizam-leninizam prilagođen tadašnjem kineskom društvu, se kolektivno zovu maoizam.
Autor: Zuhdija Karić
Upute na tekst:
Kosanović, Ilija: Dijalektički materijalizam.
Ferri, Enrico: Socijalizam i moderna nauka.
Lenin, Vladimir: O materijalizmu i dijalektici.
Marx, Karl: Kapital.
Historija Komunističke Partije Sovjetskog Saveza.
Lenin, Vladimir: Filozofske bilježnice.
Marx, Karl & Engels, Friedrich: Izabrana djela.
Lukács, György: Povijest i klasna svijest.
Vranicki, Predrag: Dijalektički i historijski materijalizam.
Marx, Karl: Manifest Komunističke Partije.
Zedong, Mao: O kontradikciji.
https://www.marxists.org/
Bilješka o autoru:
Zuhdija Karić, 19 godina (Busovača). Trenutno studira na Odsjeku za kulturalne studije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Zenici. Završio je Mješovitu srednju školu u Busovači, smjer mašinski tehničar. Pored redovnog školovanja, također jesudjelovao (i sudjeluje) u mnogim dodatnim i vannastavnim aktivnostima. U slobodno vrijeme piše poeziju i kratke priče, te ima veliko zanimanje za umjetnosti, filozofiju i politiku.
Dunjalučar 