Što ti je život…
(..O, čovječe, ti si samo određeni broj dana, kad god prođe jedan dan, prošao je i dio tebe, a kada ode dio, gotovo da ode sve.. Hasan el-Basri)
..Od prvog do posljednjeg plača – to ti je, kažu stari, život: Od prvog plača kada te, onako rumenog,
rozog,
gnjecavog,
crvenog,
slipavog od sluzi,
od krvi,
od bolna majčina uzdaha, brišu, kada te kono krišku hljeba, precizno narezanu, od majke tvoje otkidaju: A ti i krečiš, i drečiš, i vrištiš, i pištiš, i iz sveg glasa plačeš, životom se, i rumenilom obraza, vas napinješ, i majku tražiš, i Boga moliš, da te sestrica, umorna osmijeha, napokon spusti i sa tebe, onako krvava i vrela, svoje bijele hladne ruke skloni: I puziš, i trčiš, i u život zabacuješ radoznale korake, i gajiš lažne nade, i puštaš, kono nestašne zmajeve, lepršave snove, i slušaš starije, kao pametnije, i puštaš da su uvijek upravu, i kada nisu, jer ti se ne mili sa njima upuštati u zaludne života rasprave:
I potom škole, i uvrnute priče pijana lole, i prosjaci što za komad kruha mole, i prsti što bole dok visiš, okačen kono bespomoćni štakor, na klupici prozora tvoje prve simpatije što sa druge strane u žaru, u plamu razmjenjuje pohotne poljupce sa najvećim dripcem tvoje generacije: I mrski poslovi, i teško zarađen novac pod skutima privatnika, i meta si, i lovac, a prsiš se dok ga trošiš, dok se rasipaš, okolo prosipaš, da drugi vide, da ti se dive, da ih ljubomora, kono crv, razgriza, baš kao što i tebe razgriza misao kako se teškom mukom taj isti novac zaradio: I momci, i djevojke, i lepojke, i ženidbe, i udaje, i djeca, i ona dva keca, iz matematike, i iz tjelesnog jer nisi želio da radiš stoj na glavi, da ti se ne vidi poderana potkošulja: I prve bore, i prve noćne more, kono nemirno more pušteno u glavu, i nejasni strahovi, i života krahovi: I kreme protiv starenja, i tablete za parenja, i čepići za uši da promaha te ne ubije: I beskonačne, besciljne, potpuno bezrazložne sa ljudima svađe: I žal jer lađe, krcate predivnim trenucima, olahko su puštene niz rijeku života: I sve tako, i sve ukrug,
i trčiš,
i patiš,
i tražiš,
i radiš,
i gubiš,
i grabiš
sve više,
dok osipaš se, osipaš iz grumena u prah, sve tiše, tiše, tiše: I sve tako, i sve ukrug, dok krikom, plačom bolnim, posljednjim svojim, ne probudiš, ne uznemiriš nekog novog
rumenog šetača,
rozog letača,
luckasta sanjara
što prvim će plačom svojim raspaliti plam života na zemlji sa koje će, na koncu, otići, ni ne dokučivši smisao, baš kao i ti..
I nakon toliko godina…
(..Kada neko zavoli nekoga, neka mu kaže da ga je zavolio.. Ebu Davud i Tirmizi)
..I nakon toliko godina, i nakon toliko pruženih koraka, rame uz rame, vijugavim putima života, znaj, mila moja, da cijelim te bićem volim: I nakon toliko godina, uvijek i iznova, zatreperim, zaigram kono zavjesa pokraj odškrinuta prozora, na povjetarcu nestašnom, kad pogled sa pogledom se susretne: I nakon toliko godina, uvijek i iznova, kono svijeća tiho gorim, još tiše dogorijevam, dok lagano rukom umornom milujem ti lice, i cjelivam svaku boru urezanu, dok pramen ti svilene kose kroz prste razastirem, vješto razabirem, isti onaj pramen što plamen je, što oganj je, nekoć davno u srcu raspirio: I nakon toliko godina, ljubljena moja, uvijek i iznova se ukočim, kono dječarac zastanem pred ljubljenom svojom, a riječi, posve neposlušne, na usnama se zalede, i otkinuti se, pred ljepotom, pred divotom, tvojom ne mogu: I nakon toliko godina, zjeno moja, uvijek i iznova, ista ona iskra u oku zaiskri, ispod pepela uspomena, i plamen se ljubavi, za tili čas, raspali, i obasja naša umorna, zaljubljena lica – a na mome licu, u pogledu mome, skrivenom ispod raštrkanih trepavica, satkanom od ljubavi i bola, iščitat ćeš tajnu – da moja si nada,
da moj si san,
da moje si jučer,
da moje si danas,
da moje si sutra –
da moje si sve: I nakon toliko godina, kraljice srca moga, zabacujem vrckave riječi, gađam te njima, kono kamenčićima prozore, ne bih li, barem na tren, onako zaljubljen, bez tebe izgubljen, osmijeh tvoj prekrasni izmamio na terasu usana: I nakon toliko godina drhtavom rukom ispisujem ti pisma, iscrtavam slova nevješta po nebu, šaram u oblacima, ispisujem riječi,
i VEĆE,
i dublje,
i od našeg postojanja – VOLIM TE, mila moja,
i jučer,
i danas,
i sutra,
i ne zaboravi to nikada: I nakon toliko godina, nemiru moj, uvijek i iznova, kada te ugledam, zalepetam, zaprhtim, zaigram, kono preplašeno ptiče krilima, jer ti si svaka nota u simfoniji moga života: I nakon toliko godina, smiraju moj, volim te – još više, malo tiše, i još dublje, i još dalje, i iako je na svijetu mnogo žena, ti si, za mene, jedina, ona prava, ljubavi vrijedna: I nakon toliko godina još te, i sve više, volim, sve više te želim, jer život je ovaj isuviše kratak, da zalud se troši, da se traći, i zato živimo, i uživajmo, kao da nam je svaki dan, svaki tren, svaki uzdah, uzdah posljednji: I nakon toliko godina naučio sam mnogo toga – da iskreno volim, da ne pišem i ne govorim što zamršenije i komplikovanije, kao kad bijah mlađi, već da pišem i govorim posve jednostavno i prosto – da me i lud čovjek razumije, jer, suština života je, uistinu, u jednostavnosti: I nakon toliko godina, uvijek i iznova, uživam u svakome trenu sa tobom, jer život je, mila moja, uistinu, lijep ako volimo i ako ga znamo živjeti..
Sve s mjerom i – upamet…
(..Jer će Čas oživljenja, u to nema sumnje, doći.. XXII, 7)
..Noć se već lagano ogrtala zvjezdanim ogrtačem, mjesec je, obješenjak pravi, bezbrižno polegao po polju, u travi, rosa se svuda, kono puna tegla klikera, prosula: A ja, ja još dugo ostah, sjedeći na utrnulim koljenima, da sa ispruženih ruku, u molitvenik skupljenih, pažljivo biram, sa usana otkidam riječi molitve: Još dugo ostah gledati taj brijeg uspomena, tu zemlju nalopatanu, suzom gorkom nakapanu, i ta dva drvena nišana – sa datumom sretna početka i posve tužna kraja, nevješto ucvrljana: Još dugo
šaputah,
i znane,
i neznane,
molitve,
sklapah i nove misleći da su bolje, ne bi li ovoj duši ranjenoj, i duši odvedenoj, bilo bolje: A ode,
i mlad,
i bos,
i go,
isti kao,
potpuno isti,
i onog dana kada se od majke u život otkide: Još dugo šaputah, smjerno molih, dok vjetrić nestašan album života lista, a preda mnom opomena još jedna u nizu, vrijedna života lekcija: Još dugo šaputah i misli, kono roj pčela, razrojiše se glavom – kako ćemo se svi, iako smo mladice jake, jednoč baš kono i grane suhe, posve krhke, razlomiti u vječnost i sa sobom ništa, do djela, dobra ili loša, ponijeti nećemo: Još dugo ruke drhtave pružah i kroz misli mi sve želje, svi snovi, sve nade protrčaše, proletješe, prohujaše – posve nesiguran šta će se sve od toga ostvariti prije nego,
ruku spuštenih,
kapaka sklopljenih,
i ova praška u zagrljaj zemlji ne pohrli: Još dugo ruke drhtave pružah, a slike naviru, prolaze – kako smo još sinoć u žamoru sretni bili, šale razmetali, a danas ga, sa ruke na ruku, u kuću vječnosti pronesosmo: Noć se posve lagano ogrnula zvjezdanim ogrtačem, mjesec se, obješenjak pravi, zakačio u krošnji, na grani, i gleda – kako se još jedan život ugasi, kao kad svijeću blag povjetarac utrne, i duša polegnu, mirno
u
grob
do
groba,
u
red
vječan,
savršen:
Još dugo ruke drhtave pružah, glasom nejakim molitve šaputah, odlučan da se svaki preostali tren iskoristi – jer, ima vremena, ali svakim trenom sve manje, i za sve što želimo, sasvim sigurno, dovoljno nema – stoga, sve s mjerom i – upamet..
Kada sam s tobom…
(..Biti s tobom i ne biti s tobom je jedini način koji imam za mjeriti vrijeme.. J. L. Borges)
..Kada sam s tobom, sve je moje: I sunce žareno, okačeno visoko kono lizalo dječije, šareno: I oblaci
bijeli,
plavkasti,
crni,
sivi,
posve divni, što jedre nepreglednim nebeskim svodom, vjetrom nestašnim zajahani: I zelena trava, i komšijina krava Šarava, ona što dvadeset litara mlijeka daje, i vatra u ognjištu razgorena, i dim sivkast što pecka, što štipka za oči dok u prohladnoj noći nespretno pokušavaš vatru da zapališ, da raspališ: Kada sam s tobom, ja bogataš sam, iako tek puki sam siromah, jer ti si moje blago najveće: Ti moja si luka smiraja,
i svjetionik moj,
i ruta zacrtana,
ti moja si djeva,
ti moja si sjena vjerna: Kada sam s tobom, lagan sam kono leptir, onaj šareni, na livadi razigrani, onaj maleni iz gusjenice izrastao, svjetlucav sam broš okačen na reveru vješto – i smiren, i spokojan sam, jer ti si moje more nepregledno, u koje bi se kaplja ova rado utopila: Kada sam s tobom, i vrijeme naprosto stane, i mi dva stećka smo što gordo, jedan uz drugog, ruke podignute u vis, svjedočimo protok vremena: I sa tobom milo mi je sve – pa i ono neshvatljivo kišnjenje ispod škiljave ulične rasvjete, i list zelen na grani, željan života, i list suh, u ruci, pod nogom, posve šuškav, i ona hladnoća zime što grize za rumene obraze: Kada sam s tobom, ja potpuno sam siguran, i strah nikakav ne osjećam – ni od mraka, ni od braka, ni od visine, mada mi se i dalje manta u glavi – da li od braka ili od visine, od čega li je, ko će ga znati: Kada sam s tobom, ništa mi važno nije, ja naprosto progledam, propjevam, poskočim veseo, razdragan, kono car u novome svome ruhu, te počinjem da ne volim, da mrzim, da proklinjem, i dane, i mjesece, posebno februar, jer sa tobom se
tako brzo,
tako vješto,
svaki tren,
nestaško maleni,
posve kratki,
iskrade:
Kada sam s tobom, sve miriše mi na ljepotu, na dobrotu, jer ti si beznadežni, posve nepopravljivi optimista i filantrop: I sa tobom je svaki naš razrovani puteljak, svaka staza rupama urešena, naprosto predivna – kono ulašteni crveni tepih prostrt samo za naše lagane korake: Kada sam s tobom, sve je tako divno, čarobno, kao da sanjam, i snove ljubomorno, tiho, pod jastuk,
red
po
red,
ušuškavam, i žao mi naprosto da se probudim, da oči otvorim, da se snovi, kono ptice nakon pucnja, ne rasprhnu: Jer, život je, uistinu, lijep ako voliš i ako ga znaš živjeti – kada sam s tobom..
Prije nego praška postaneš…
(..Zar čovjek misli da kosti njegove nećemo sakupiti: Hoćemo, mi možemo stvoriti i jagodice prstiju njegovih ponovno.. LXXV, 3-4)
..Grumenu nadmeni, svakim trenom, slovo po slovo, naša Knjiga života se,
ili tvojom,
ili tuđom rukom,
ispisuje sve dok je smrt ne zaklopi i pod mišku ne stavi, a nas, već posve umorne, ne povede na put vječni: A grumeni se, grumenu nadmeni, ipak, za dunjaluk vezuju, kao da misle da hiljade godina je pred njima: I oholo, uokolo, naduti koračaju, zlo siju, nered svud rasipaju, a ne znaju, ili ne shvataju, da svi ćemo, kad čas kucne, u prah se, povjetarcem laganim odnesen, rasuti: I sve će, iza nas, kao i iza onih prije nas, kao i iza onih poslije nas, ostati: I sve će prohujati – pa, daj sve od sebe, grumenu nadmeni, da žal ne ostane, da utisak dobar u srcima ljudi, da otisak dubok na zemlji, kada prah sve prekrije, ostane: I sve će prohujati, vrijeme će neprimjetno i ovaj naš život, ovu pjesmu neveliku, sa dvije strofe i refrenom nedugim, što nas opija, što nas zanosi, što nas lagano odnosi, u tonu posljednjem odsvirati: I sve će prohujati, i sve će opasti, lagano svehnuti, pa čini dok možeš, dok vremena imaš, da se, na koncu, ne kaješ: Jer, koraci te vode stazama kojima ti je suđeno da gaziš, no svoj račun, sa sobom, svaku noć, svedi da suzu, da uzdah, na lice čije ucrtao nisi, da bol, kono ekser zahrđao, u čije srce nisi zakucao: Jer sve će ovo prohujati, kao kad prašinu, dlanom o dlan, streseš i na zemlju će neki novi, zaboravni, posve neposlušni, doći, kao što smo i mi bili, a iza njih i neki drugi: I sve tako ukrug – jer, život nije ništa do konačište duša pred put ka vječnosti: I sve će ovo prohujati pa iskoristi, grumenu nadmeni, svaki, pa i ovaj, tren, jer onaj, da onaj, je već prohujao, a samo On zna da li je i tvoj tren ovaj što dolazi: Grumenu nadmeni, iskoristi svaki tren, prije nego praška postaneš, da dobro posiješ, da osmijehom vas svijet obaviješ, da suzom radosnicom svijet zaliješ, i da ni za čim ne žališ kad smrt nas odabere, kad nas ubere, u času suđenom, i otkine od života što varljiv je, kratak kono sjenka – u kome sad nas ima, a sad nas nema..
Bilješka o autoru:
Admir Džanko, rođen 1986. godine u Sarajevu Završio je Filozofski fakultet univerziteta u Sarajevu 2008. godine (Odsjek za bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost naroda BiH). Objavio je sljedeće knjige: “Mreža”, “Svjetlost”, Sarajevo, 2009. “Kuća sutrašnjice”, “LIBER”, Beograd, 2011. “Vrijeme ludih ljudi”, “Svjetlost”, Sarajevo, 2015. “Ljubav na prvi pogled”, “Planjax”, Tešanj, 2021. Za svoj književni rad dobio je brojne nagrade:
– I (prvo) mjesto na Prvom međunarodnom festivalu kratke priče i poezije „Vojislav Despotov“ za najbolju kratku priču, Novi Sad, februar 2011.
– I (prvo) mjesto na Trećem međunarodnom festivalu kratke priče i poezije „Joan Flora“ za najbolju kratku priču, Novi Sad, maj 2011.
– I (prvo) mjesto na Trećem međunarodnom festivalu poezije i kratke priče „Magda Simin“ za najbolju kratku priču, Novi Sad, novembar 2011.
– I (prvo) mjesto na Četvrtom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče „Janoš Šiveri“ za najbolju kratku priču, Novi Sad, februar 2012.
Molski zapisi su prevođeni na slovenački jezik.
Dunjalučar 