Izbor iz poezije: Carol Ann Duffy

Britanska spisateljica Dama Carol Ann Duffy 1955. godine. Živi u Manchesteru gdje predaje i vrši fužnost umjetničke direktorice univerziteta Manchester Metropolitan. U periodu od 2009. do 2019. godine nosila je tituli “poet laureat”, što je čini jedinom ženom koja je ikada nosila ovu titulu. Pored poezije piše i drame, koje se redovno postavljaju na scenama mnogih pozorišta. Dobitnica je brojnih nagrada: T. S. Eliot Prize, Costa Poetry Award, PEN Pinter Prize, Signal za dječju književnost, Whitbread i Forward, Royal Society of Literature Fellowship, Lannan i E. M. Forster Prize, itd.


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
S-S-Sjećanje

Skupljaš sićušne, sitne kaplje ulja
srebrnom žlicom
s kamenog poda
u glinenu zdjelu –

tupo struže žlica
po hladnom pješčenjaku,
mlake kapi u zdjeli –

s-s-sjećanje.

Klečiš ondje,
riječi kao okamine,
zarobljene u svodu usta,
zaboravljene, napola zaboravljene, napola
prizvane, jezik sanja
da im pronalazi oblik.

Imena, duhovi, s-sjećanje.

Kroz visok prozor dvorane
oblaci tamne sunce
a ti sjediš, izdišeš sivi dim
u grimiz pobožna svjetla
u pokušaju da se sjetiš svega

savršeno točno
u vremenu i prostoru
ondje gdje ne možeš.

Ta rasuta zrnca ulja
sada se čine dragocjenima, sada
kada se svjetlo mijenja.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png


Gospođa Ezop

Za ime Isusovo, i Čistilište bi bilo manje dosadno. Malen,
sasvim nezamjetan. Pa se jako trudio biti poseban. Mrtvaci,
gospođo Ezop,
 znao je reći, ne pričaju priče. Pa, da vam velim,
onaj mu se vrabac u ruci posrao na rukav,
goluba na grani da i ne spominjemo. Zamoran.

Najgori su bili izlasci. Stao bi na vratima, gledao pa skočio;
po živici kopao i tražio stidljiva miša, po poljima
lukavu liju, po nebu onu jednu posebnu lastu
koja ne čini proljeće. Čavka, po njegovom tumačenju,
zavidjela je orlu. Magarci bi, u cjelini, radije bili lavovi.

Za jedne grozne večernje šetnje, prošli smo kraj staroga zeca
koji je drijemao u jarku – on je zastao i nešto zapisao –
a zatim, možda milju dalje, kornjača, nečiji kućni ljubimac,
gmizala je, spora kao brak, uz cestu. Spor
ali uporan, gospođo Ezop, osvaja utrku. 
Šupčina.

Kakva utrka? Kakvo grožđe kiselo? Kakvo staklo,
rubina more, pas na brvnu, kakve ribe i ples? Ponekad
bih jedva ostala budna dok se priča vukla i vukla
prema poruci, vlastitoj pouci. Djela, gospođo E, govore više
od riječi. 
A to je tek posebna priča, seks

nam je bio čisti užas. Jedne sam mu noći ispričala basnu
o pjetliću koji nije mogao kukurikati, o sjekiri oštroj
kao kljun sove koja se sjenici ruga da ima veliku glavu.
Pazi da ne bi bez nje ostao, rekla sam, da si obraz spasim.
Tu je začepio. Smijala sam se zadnja, najslađe.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Litanija

Zvučna podloga tada je bila litanija – svijećnjak
prekrivač trodijelna garnitura regal vitrina –
a supruge s trajnama mjerile su crvene osmijehe
i dodavale si katalog. Posuđe Pyrex. Uske ljestve
uz sjajne američke najlonke gospođe Barr, podmukle
kao glasine. Jezik ih je punio nelagodom.

Grozni su brakovi škripali, celofan
oko sintetičkih košulja, a potom se Salon
naizgled nakostriješio očima, tvrdim
kao blistavo kamenje zaručničkog prstenja,
a oštre ruke zastale nad kolačima kad je riječ
napokon izgovorena. Sramotna riječ, razlomljena

u komadiće, koja je zrak napela kao nesreća.
Taj sam kôd naučila na majčinu koljenu, pretvarajući se
da čitam, ondje nitko nije imao rak, ili aferu, ili dugove,
sasvim sigurno ne leukemiju, za koju nitko nije znao što je to.
Ta godina masovna grobnica osa koje plutaju u staklenki;
leptir rasipa prah po mojim znatiželjnim dlanovima.

Jedan dečko na igralištu, rekla sam, mi je rekao
odjebi; 
i oduševljena mi je, pakosna stanka
nasolila jezik poput neizbježne oluje. Zatim
buka. Oprostite, gđo Barr, gđo Hunt, gđo Emery,
oprostite, gđo Raine. 
Da, mogu im prizvati imena.
Nijemi sram moje majke. Okus sapuna.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Tko god ona bila

Uvijek me vide kao titrav lik na naličju
šilinga. Nisam stvarna. U mojim rukama,
još mokrim, niču drvene štipaljke. Osjećam miris
jabuka koje gore dok vješam rublje.
Mamice, kažu tihi glasovi duhova
djece na telefonu. Mamice.

Red lutaka od papira, čišćenje rana
ili kuhanje jaja za vojnike. Pjev
magičnih riječi bez prestanka. Ne znam.
Možda sutra. Ako budemo dobri.
Film se stalno ponavlja. Šest šašavih starica
prepolovljeno dječjim šačicama. Kada
pomisle na mene, saginjem se nad njima noću
da ih poljubim. Parfem. Šuštanje svile. Lijepo spavaj.

Gdje te boli? Ostatak jeke drži se
grma kupine. Moje djevojačko prezime
zvuči krivo. Ovo je soba za igru.
Okrenem je na nespretnom jeziku. Opet.
Ovo su fotografije. Pravim maske
od bundeva uz svjetlost svijeće. Za slučaj da dođu.

Tko god ona bila, njihove je velike oči zauvijek gledaju
dok crta crkvu i zvonik u zraku.
Ona ne može biti ja, a ipak imam kutiju
punu prašnjavih darova da potvrde da je bila ovdje.
Sjećaš se sitnica. Pričaš priče ili se pretvaraš
da si jaka. Mamica nikad nije u krivu.
Otvaraš mrtve oči da pogledaš u ogledalo
koje ti prinose usnama.

Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png