Ibn Arebi o lijepom ponašanju
Život i djelo Ibn Arebija
Puno ime Ebu Bekr Muhammed ibnu-l-Arebi el Hatimi. Poznatiji kao Ibn Arebi, njegova titula je bila “Eš- šejh el-ekber” što bi u prijevodu značilo veliki šejh. Rođen na jugu Španije u gradu Mursiji 1165.godine u plemenitoj arapskoj porodici Ta’ i. Nakon nekoliko godina odrastanja u Mursiji, njegovi roditelji ga šalju u Sevilju gdje mu je bio obezbjeđen miran život. Kao mladić od dvadestak godina, sa svojom izraženom inteligencijom i sposobnostima odlučuje da želi da započne svoja putovanja i traganja za većim znanjem. Putovao je po različitim gradovima Andaluzije, volio je provoditi vrijeme sa učenijim ljudima, pa gdje god bi se našao volio je razgovarati sa takvim ljudima o određenim temama.
Jednom prilikom u Kordobi se sastao sa tumačem Aristotela, Ibn Rušdom. Ibn Rušd je slijedio jedan pravac, dok Ibn Arebi je slijedio drugi pravac. Ovaj susret je bio od velike važnosti za budućnost, jer jedan od tih pravaca slijedili su muslimani, a drugi su slijedili kršćani.
Nakon obilaska većine Andaluzijskih gradova, Ibn Arebi 1198. godine odlazi u grad Almeriju i u tom gradu kako se pretpostavlja formalno stupa u sufizam. “On je imao viziju jedne nevidljive hijerarhije subjekata koji vladaju univerzumom, a tu hijerarhiju sačinjavaju: Uzvišeni Pol (qutb), dva imama, četiri „stuba” (ewtad) kojima pripada vlast nad četiri glavne strane svijeta, sedam „zamjena” (ebdâl) od kojih svaki upravlja jednim od sedam pojaseva nebeskih sfera.
Prvi put u svom životu Mekku posjećuje 1201. godine, gdje započinje pisanje svog djela pod nazivom “El Futuhatu el-mekijje” (Mekanske priče). Iz Mekke je putovao u razne gradove. U tom periodu svog života je upoznao Hidra. Sa kojim je provodio dosta svog vremena, pa je postao i njegov učenik.
Ibn Arebi je imao želju da ostatak svog života provede u miru i u uživanju, jer je većinu svog života proveo putujući i tragajući za znanjem. 1223. godine odlučio da se zastalno preseli u Damask. U Damasku je završio svoje veliko djelo Futuhat. Djelo Futuhat se sastojalo od “tridesetogodišnjeg duhovnog dnevnika najplodnijeg dijela njegovog života.”
Umro je 1240. godine u Damasku. Ostavio je veliki duhovni utjecaj u islamskom svijetu. Ukopan je u Salihiji, sjeverno od Damaska, mjesto koje je bilo veoma poznato i poštovano i prije njegove smrti. U 16. Stoljeću sultan Selim II naređuje da se sagradi muzolej (velika grobnica). Ostavio je veoma velik utjecaj na islamski svijet. Napisao je mnogo djela, ali se ne zna njihov broj, većina njih to jest one za koje se zna se nalaze u bibliotekama širom islamskog svijeta i Evrope.
Ibn Arebi o lijepom ponašanju
U djelu Podučavanje ponašanju Ibn Arebi govori o tome kako čovjek treba da se ponaša, to jeste kakvo ponašanje treba da ima. U prvom dijelu njegovog djela Ibn Arebi govori o razlikama čovjeka i drugih živih bića, čovjek je biće koje ima više mogućnnosti od ostalih bića, ljudi imaju mogućnost razmišljanja i biranja onog što je bolje za njih, korisnije.
Ibn Arebi je postavio sebi nekoliko pitanja:
Šta je ponašanje?
Šta je njegov osnov?
Koje su njegove vrste i dijelovi?
Koje su vrste zadovoljavajuće, čijim se prihvatanjem njegov nosilac usrećio?
Koje su pokuđene, čijim se prihvatanjem i djelovanjem po njima njihov nosilac unesrećio?
Knjiga Podučavanje ahlaku pokazuje način uvježbavanja pohvaljenih radnji koje pospješuju razvoj, karaktera kod ljudi, ali i sustezanje i odvikavanje od loših radnji. Ponašanje je stanje čovjekove duše, pa je ponašanje kod nekih ljudi urođeno, dok se kod drugih ljudi može steći samo navikom i vježbom, jedno od takvih jeste darežljivost.
Ibn Arebi je ponašanje podijelio i objasnio pojedinačno svako od njih. Prvo od ponašanja koje je Ibn Arebi analizirao jeste pokuđeno ponašanje, prisutno je kod većine ljudi, a najčešće je odlikovano škrtošću, kukavičlukom, zlom. Ako se čovjek prepusti prirodi i ne bude koristio razum i mogućnost rasuđivanja, onda će preovladavati pokuđene osobine. U većini slučajeva te osobe nemaju stida. “Stid mu je nepoznat, srdžba ga upropaštava, smirenost kod njega nije prisutna, pohlepa i pakosti njemu su navika, a zlo ga nikad neće napustiti.”
Pokuđeni karakter je u naravi ljudi, s tim da neke osobe taj karakter javno ispoljavaju i potpuno mu budu predani. Većina ljudi na obraća pažnju na svoje ponašanje, nego onda kada upotrijebe razum i razmišljaju o tome, tek tada žele da odbace te loše osobine. Isto tako ima i onih koji zapaze loše osobine kod sebe ali ih ne pokušavaju odstraniti. Drugo ponašanje koje Ibn Arebi navodi je pohvalno ponašanje. Ponašanje koje je pohvalno je kod nekih osoba je vrlo izraženo, ali kod nekih ljudi nije ni prisutno, s tim da ga mogu postići vježbom i navikama. Razlike kod ljudi Ibn Arebi navodi da dolaze iz ljudskih duša, ljudska duša koja ima tri dijela: požudni dio, dio srdžbe i razumni dio.
Požudni dio duše posjeduju i čovjek i životinje i preko njega ispoljavaju sva tjelesna uživanja i požude, kao naprimjer jelo i piće. Ovaj dio duše ima ogromnu snagu, ako ga osoba ne pokori i ne usmjeri, tada je upropašteno njegovo odgajanje. Ako osoba taj dio duše uspije da pokori, tad je osoba sigurna od činjenja ogavnih djela i ružnih osobina.
Voljni dio duše smatra se da je karakteristčan i za čovjeka ali i za životinje. Iz ovog dijela dolaze nam neustrašivost i ljubav za nadmoći ili vladanju. Ovaj dio je veoma štetniji od požudnog dijela, kada se osoba preda srdžbi, tada izađe na vidjelo njegova slaboumnost, mržnja, a nestane blagost i smirenost. Kada srdžba ovlada čovjekom, onda čovjek postaje neustrašiv i u većini slučajeva ne budu pozitivne posljedice. Ibn Arebi kaže ako ovaj dio preovlada čovjekom, tada on više liči zvjerima a ne čovjeku. Pravedan i staložen čovjek je onaj koji je pobijedio svoju srdžbu.
Razumni dio duše je značajan samo za čovjeka. Čovjek pomoću njeg govori ispravno i sa razmišljanjem, pravedno presuđuje. “Pomoću ovog dijela osoba čini dobra dijela, a prezire loša, sa njim on može da odgoji prethodne dvije energije: požudni i voljni dio i da ih obuzda.” Razumni dio ima svoje kvalitetne osobine ali ima i negativne osobine. Neke od kvalitetnih osobina: sprečavanje osobe da čini ogavna djela, potčinjavanje prva dva dijela duše, podstiče posjednika na ljubav prema bližnjima, blagost, stid, ljubaznost.
Negativne osobine mogu biti: podmuklost, varanje, spletkarenje. Lijepe osobine kod osobe zavise od snage razumnog dijela duše, što je veća zastupljenost razumnog dijela, veća je i prisutnost lijepih osobina. Većina ljudi lijepe osobine stiče tokom života, što zavisi od okoline u kojoj se nalazi, pa ako se nalazi u društvu gdje je nivo ponašanja vrlo nizak, osoba će primiti loše osobine iz društva.
Veoma je važno da čovjek koristi razum u svim situacijama u kojima se nađe, da bira ono što je dobro, a ne ono što je loše. A razlike između tog će uvidjeti samo uz pomoć razuma.
Savršenstvo u ponašanju je teško postići, ali je moguće uz veliki trud i zalaganje. Ibn Arebi na samom kraju svog djela pojašnjava opis savršenog čovjeka. “On je onaj koji se brine o cjelokupnom svome ponašanju, budan je u blizini svake negativnosti, oprezan da ne uđe u bilo koji nedostatak, upotrebljava svaku svoju kvalitetu, ustrajan je da dostigne cilj, zaljubljen u sliku savršenstva, uživa u lijepom ponašanju, ne prepušta nemarnosti pokuđene običaje, ustrajan je u odgajanju svoje duše, ne smatra velikim ono što je stekao od kvaliteta, a smatra ogromnim svoje male negativnosti, umanjuje u svojim očima veliki stepen, dalekosežan krajnji cilj, strahuje da se ne nalazi u savršenstvu, a smatra da je potpunost najmanje što može uzeti za svoje osobine.”
Autorica: Ajna Zukić
Upute na tekst:
Sejjid Muhjudin Ibn Arebi, Podučavanje ahlaku.
Bećir Džaka, Historija perzijske književnosti.
https://nova-akropola.com/kulture-i-civilizacije/religije-i-kultovi/sufizam/
Bilješka o autorici:
Ajna Zukić, rođena 2002. godine u Travniku, osnovno obrazovanje stekla u gradu Travniku. Nakon završene Elči Ibrahim-pašine medrese svoje obrazovanje nastavlja na Filozofskom fakultetu u Zenici, Odsjek za razrednu nastavu.
Dunjalučar 