Svjetiljka u prozoru
Pozvan sam na vjenčanje; mladoženja mi je predložio da se dovezem iz New Yorka sa još jednim parom, gospodinom i gospođom Roberts, koje nikada prije nisam sreo. Bio je hladan aprilski dan, a tokom vožnje prema Connecticutu, Robertsovi -paru u ranim četrdesetim-izgledali su prilično prijatno – ne neko s kim bih poželio provesti dugi vikend, ali nisu bili loši.
Za vrijeme svečanog prijema popilo se dosta alkohola, a rekao bih da su trećinu popili moji vozači. Zadnji su napustili zabavu – negdje oko 11 uvečer, i nisam baš bio oduševljen idejom da se vratim u njihovom društvu; znao sam da su pijani, ali nisam imao pojma koliko. Vozili smo oko trideset kilometara, kola su uveliko šverala, a gospodin i gospođa Roberts su se međusobno vrijeđali najluđačkijim mogućim riječima (istina, bio je to trenutak istrgnut iz “Ko se boji Virginije Woolf”), kad je gospodin Roberts pogrešno skrenuo i izgubio se na mračnom seoskom putu. Stalno sam molio, na kraju i preklinjao, da stanu i puste me van, ali oni su bili toliko zauzeti vrijeđanjem da na mene nisu ni obraćali pažnju. Napokon, auto se zaustavio sam od sebe kada se očešao o drvo. Iskoristio sam priliku da iskočim kroz stražnja vrata i pobjegnem u šumu. Istog trena ukleto vozilo je otišlo, ostavivši me samog u mrklom mraku.
Ali nije bilo baš zabavno biti nasukan u nigdini, u hladnoj, vjetrovitoj noći. Krenuo sam u nadi da ću stići do auto-puta. Hodao sam pola sata, ali nisam ugledao nikakvu nastambu. Onda sam nedaleko od puta vidio kolibicu s trijemom i prozorom u kojem je gorjela svjetiljka. Na vrhovima prstiju uspeo sam se na trijem i pogledao kroz prozor; postarija ženas mekom bijelom kosom i ugodnim okruglastim licem sjedila je pored vatre i čitala knjigu. Na krilu joj je bila sklupčana mačka, a još nekoliko ih je drijemalo pored njezinih nogu. Pokucao sam na vrata; kad je otvorila, rekao sam cvokoćući:
– Ispričavam se što vas ometam, ali doživio sam udes, da li bih mogao s vašeg telefona nazvati taksi?
– Oh, dragi čovječe – rekla je smiješeći se. – Bojim se da nemam telefon. Previše sam siromašna. Ali, molim vas, uđite.
Kada sam ušao u ugodnu sobu, rekla je:
– Pobogu, dječače. Ti se smrzavaš. Mogu li ti ponuditi kafu? Šolju čaja? Imam malo viskija koji je ostao iza moga muža – umro je prije šest godina. Rekao sam da bi mi malo viskija dobro došlo.
Dok samn čekao viski, grijao sam ruke na vatri i razgledao sobu. Bila je udobno namještena i u njoj se meškoljilo šest ili sedam mačaka raznih beskućničkih boja. Pogledao sam naslov knjige koju je gospođa Kelly- tako se zvala, kako sam kasnije saznao, čitala: “Emma” Jane Austen,moje omiljene spisateljice.
Kada se gospođa Kelly vratila s časom leda i prašnjavom bocom burbona ispunjenom do četvrtine, rekla je: – Sjedite, sjedite. Nemamn društvo tako često. Naravno, imam svoje mačke. Kakogod, ovdje ćete prenoćiti? Imam finu sobicu za goste. Ujutro možete pješice otići do autoputa i uhvatiti prevoz do grada, gdje ćete naći radionicu za popravak auta. To je nekih sedam kilometara odavde.
Naglas sam se zapitao kako može živjeti tako izolirano, bez prevoza ili telefona, rekla mi je da njezin dobar prijatelj, poštar, vodi računa o njezinim potrepštinama iz prodavnice.
– Albert. On je zaista tako drag i odan. Ali odlazi u penziju sljedeće godine. Nakon toga ne znam šta ću. Ali, bit će nešto. Možda neki novi ljubazni poštar. Recite mi, kakav ste udes imali?
Kada sam objasnio šta se uistinu dogodilo, ljutito je odgovorila: Učinili ste pravu stvar. Ja ne bih nogom kroćila u auto s čovjekom koji je i onjušio čašu šerija. Upravo tako sam izgubila muža. Udata četrdeset godina, četrdeset sretnih godina, a izgubila ga jer ga je pijani vozač pregazio. Da mi nije bilo mojih mačaka…
Pogladila je narandžasto mače što je prelo u njezinom krilu.
Razgovarali smo pored vatre dok mi oči nisu otežale.
Razgovarali smo o Jane Austin. -Ah, Jane. Moja tragedija je što sam njezine knjige čitala tako često da ih sve znam napamet.), i drugim voljenim piscima: Thoreau, Willa Cather, Dickens, Lewis Carroll, Agatha Cristie, Raymond Chandler, Hawthorne, Čehov, De Maupassant , bila je to žena dobrog i raznovrsnog uma; inteligencija je njezine kestenjaste oči osvjetljavala poput lampice što sija na stolu pored nje. Razgovarali smo o teškim zimama u Connecticutu, o političarima, o dalekim mjestima. -Nikad nisam bila izvan Amerike, ali da sam ikad imala priliku, mjesto na koje bih otišla je Afrika. Ponekad sanjam o njoj; zelena brda, vrućina, lijepe žirafe, slonovi što tumaraju.
O religiji: – Naravno, odgajana sam kao katolik, ali sada, gotovo mi je žap reći, imam otvorene poglede. Previše čitanja, možda. O povrtlarenju: -Uzgajam i konzerviram sve svoje povrće, nužnost. Na kraju: – Oprostite što samo brbljam. Nemate pojma koliko mi zadovoljstvo to pričinjava. Ali vama je već prošlo vrijeme za spavanje. Znam da je meni vrijeme.
Ispratila me je na kat, i nakon što sam se udobno namjestio u bračni krevet, pod blaženim teretom finih jorgana, vratila se da mi poželi laku noć, lake snove. Ležao sam budan i razmišao. Kakvo izuzetno iskustvo-biti starica koja živi sama u divljini, stranac joj pokuca na vrata usred noći, a ona ne samo da otvori već ga toplom dobrodošlicom primi i ponudi mu sklonište. Da su nam uloge bile obrnute, sumnjam da bih imao tu hrabrost, a velikodušnost da i ne spominjem.
Slijedećeg jutra poslužila mi je doručak u kuhinji. Kafa i vruće zobene pahuljice sa šećerom i mlijekom iz konzerve. Ali bio sam gladan i sve je bilo vrlo ukusno. Kuhinja je bila zapuštenija od ostatka kuće; štednjak, frižider što zuji, sve je izgledalo kao da će sad-sad prestati da radi. Sve osim jednog velikog, prilično modernog predmeta-zamizivača,
koji je bio uglavljen u kut prostorije. Ona je nastavila časkati. -Volim ptice. Osjećam takvu krivnju što im ne bacam mrvice preko zime. Ali ne smijem ih skupljati oko kuće zbog mačaka. Volite li vi mačke?
– Da, jednom sam imao sijamca kojeg sam zvao Tomo. Živio je dvanaest godina, i svuda smo putovali zajedno. Po cijelome svijetu. A kada je umro, nikad više nisam imao srca da nabavim drugu mačku.
– Onda ćete možda ovo razumjeti – kazala je, povela me do zamrzivača i otvorila ga. Unutra nije bilo ničega osim mačaka: hrpe smrznutih, savršeno očuvanih mačaka – na desetine. Obuzelo me čudno osjećanje.
– Svi moji stari prijatelji. Na počinku. Nikako nisam mogla da ih izgubim. U potpunosti.
Nasmijala se i kazala: – Pretpostavljam da mislite da sam malo luckasta.
Malo luckasta. Da, malo luckasta, mislio sam dok sam hodao ispod sivog neba, u pravcu auto-puta na koji me uputila. Ali puna svjetlosti – svjetiljka u prozoru.
Izvor: Truman Capote, Svjetiljka u prozoru.
Dunjalučar 