Oblaci su kasnije donijeli Saharu
Prolazile smo pored dragih
Ožalošćenih vrba i slavile njihovo lišće,
Kraj rijeke koja je zarobljena među ljudima,
Osjećale smo kako grad guši slobodu.
Oblaci su kasnije donijeli Saharu
Vjetar je raznio njene prste po stanu,
Bila sam sama u pustinji
I čula pjesmu rimskih djevojaka
Pronašla sam nešto bez potrage
Mjesecima smo sakupljale pijesak
Imao je pristup našim mislima
Našim koracima.
Opet mi miriše pustinja, boli pod prstima
Kilometri ispred nas i kilometri iza nas
Slana voda do koljena
Slijepa djevojka i ja idemo bez smisla i cilja
Sinoć je opet plakala biserne suze,
A njeni koraci bili su opeke od zlata,
Ali danas gazimo kroz moju vodu.
Nedostaje mi neka duboka hladna šuma,
Haljine od svile i mrak posut vilinskim prahom
Govori mi kako je kasno
Krenula sam s njom na put koji nije moj,
Krenula sam neoprezno kroz tuđu bajku.
Ako se nasmijem prosut će se vrt od ruža,
Koji nam ne treba.
Ah, blažen li je moj stogodišnji san,
Kojeg nemam.
Krovovi
Ponekad bole svi ti domovi,
U kojima stoje moje četkice za zube,
Par puta upotrijebljene i ostavljene,
I čekaju, čekaju da se vratim.
Čovjek se drži za ono što posjeduje,
Ostane mu samo prašina pod noktima,
Sve neživo su nepripadanja,
Sve živo su različitosti,
Niko nema ništa sem gole duše,
Oni koji žive u zabludi reći će ti da ne postoji,
Ili da je duša nešto drugo od onoga kako je ti doživljavaš,
Kao da su je vidjeli, kao da su je dotakli,
Oskrnavili idejom da mogu da je zamisle,
I da je njihova misao čišća od tvoje,
Ne nasjedaj,
Otet će ti i posljednje.
Neka te raduju odlasci,
Svaki odlazak je istovremeno i dolazak,
Raspršenost sebe u prostorima
Koji grle i prihvataju,
Krovovi od kojih ni jedan nije potpuno tvoj,
A svi jesu.
Zatvaram vrata
Kada natpisi na kamenju počinju da blijede,
Ako ne preživi duša, nego samo crvena tama,
Koja se vidi kada navučeš očne kapke
Preko očiju, preko usta i nosa,
Kada se obmotaš njima,
Ako opstane samo ta tama,
I ako se ona može da zamisli,
Nije li onda čovjek jedino biće koje je smrtno,
Samo jer može da vidi hladnoću i opipa mrak bespuća?
Htjela bih da budemo kao tropske ptice,
Ili kao divlje mačke u prašumama,
Ili kao palme sa zasićenim listovima,
Kao sve neorganizovane, sretno usamljene stvari,
Kao sve organizovane tekuće tvari,
Kao voda koja samo slobodna živi,
Ali zatvaram prozore i rastežem očne kapke preko nosa,
Jer ne postoji utočište među ljudima kojih se stidim,
A tako se bojim zatvoriti u sebe,
Jer ne postoji mračnije mjesto,
Jer ne postoji tmurnija tmina od samoće,
Ali čovjek je ipak nešto manje usamljen
U samoći nego među ljudima.
Zatvaram vrata
Za kult budućih koje ne volim,
Kao što ni nas
Preci možda ne bi smatrali
Svojim produženim udovima,
Nego onima koji su došli poslije
Da zaliju ugašeno ognjište
I sagrade novo,
Nalik varvarima koji
Zauzimaju nenaseljene prostore,
Uvijek tražeći nešto bolje
Od života u suštini.
Bilješka o autorici:
Amina Hrnčić rođena je 1995. godine u Zenici. Osnovnu, nižu muzičku školu (odsjek klavir) i gimnaziju završila je u Maglaju. Živi i studira u Sarajevu. Trenutno je na petoj godini Farmaceutskog fakulteta.Na „Festivalu poezije mladih“, Vrbas, bila je finalistkinja tri puta. Drugu nagradu dobiva na 49., pobjeđuje na 51. „Festivalu poezije mladih“, u okviru čega je nastala zbirka poezije „Oktava“. Na konkursu za prvu knjigu Književne omladine Valjeva (2018/19) pobjedila je sa zbirkom poezije „Put u Agape“ (2020).) Osvojila je drugu nagradu na 29. Festivalu „Panonski galeb“, Subotica, prvu nagradu na konkursu „Moj dom je tamo gdje sam ja“, Mladenovac, bila u užem izboru za književnu nagradu „Slovo Gorčina“, Stolac, finalistkinja „Rakovićevih večeri poezije“, Bijelo Polje, te „Festivala poezije za decu“, Crvenka. Poezija joj je objavljena na engleskom jeziku (Ambasada SAD-a, BiH), prevođena i objavljena na francuskom (Francuski institut, BiH) i njemačkom jeziku (Projekat „Vreme (bez) utopije“), te objavljena u nekoliko desetina zajedničkih zbornika i književnih časopisa u zemljama regiona.
Dunjalučar 