Mračna kći – Elena Ferrante
“Na kraju krajeva, šta sam to tako grozno napravila? Bila sam, godinama ranije, djevojka koja se osjećala izgubljeno, da. Mladalačke nade su već izgledale sve spaljene, činilo mi se da tonem unazad prema svojoj majci, svojoj baki, lancu nijemih ili ljutitih žena iz kojeg sam poticala. Propuštene prilike. Ambicije su još gorjele i raspirivalo ih mlado tijelo,maštanja koja su gomilala projekte, ali sam imala osjećaj da je moja kreativna žudnja sve više odsječena realnošću odnosa na univerzitetu i potrebom da se iskoriste prilike za moguću karijeru. Osjećala sam se kao pustinjak u svojoj vlastitoj glavi, bez šanse da sebe testiram, i bila sam ogorčena.”
Roman “Mračna kći”, italijanske spisateljice Elene Ferrante (prvi put objavljen 2006. godine), jedan je od rijetkih savremenih romana koji, na nešto više od stotinu stranica, iznosi nevjerojatno bolno i iskreno životno iskustvo jedne žene. “Mračna kći” u prvi plan stavlja odnos majke i kćeri, probleme majčinstva koji nisu svima vidljivi, a koji, uprkos svemu, samo naglašavaju jačinu majčinske ljubavi.
Protagonistica romana je Leda, srednjovječna profesorica engleskog jezika i književnosti, žena koja po prvi put nakon rođenja dvaju kćeri,poslije više od dvadeset godina, ostaje sama. Njihov odlazak kod oca u Kanadu osloboditi će je svakodnevnih obaveza koje su joj onemogućavale da se brine o sebi samoj. Tako je, već mjesec dana nakon njihovog odlaska, vratila djevojačku figuru, rumenilo u obraze i sjaj u kosi, ne osvrćući se na rasporede kćeri ili muža. Naprasito odlučuje otići na more i uživati u ljepotama italijanskih plaža, međutim, njen boravak biti će sve samo ne idiličan, dodatno će naglasiti njenu usamljenost, neshvaćenost i strast koju je oduvijek skrivala duboko u sebi. Stil romana je nevjerojatno jednostavan, direktan i iskren, junakinja ne skriva da se u pojedinim trenucima ponaša egoistično, ne skriva ni olakšanja, gađenja, razočarenja, pa tako ni ljubavi. Svi ljudi koje upoznaje na ljetovanju “pomažu” joj da se prisjeti svoje mladosti i svog odnosa sa kćerima, a sve to vodi ka otkrivanju duboko potisnutih trauma.
Zbog toga je atmosfera romana na momente klaustrofobična, maestralno jednostavan stil naglašava kompleksnost osjećanja žene koja se anksiozno bori sa vlastitim osjećajima koji, nekada, odudaraju od ustaljenih i društveno prihvatljivih vrijednosti. Radnja romana počinje opisom kraja, čime je nagoviješteno da će ono što ćemo čitati biti uznemirujuće, neobjašnjivo, da će napetost nastajati na temelju sukobljenih unutrašnjih osjećanja. “Ispričala sam im da sam sletjela s puta jer sam zaspala. Ali sam jako dobro znala da san nije kriv. Svemu je prethodio moj besmisleni potez, i baš zbog nedostatka smisla, odmah sam odlučila da nikom ništa ne govorim. Najteže je ispričati ono što ni sami ne uspijevamo razumjeti.”
Radnja romana teče sporo, što odgovara atmosferi lješkarenja na plaži, ali su momenti odmora za glavni junakinju isprekidani naglim vrtoglavicama koje je podsjećaju na njenu majku, prisjećanjima na vanbračnu avanturu, pokušavanje i patnja sa pisanjem akademskih radova i, u konačnici, uspjeh u akademskoj zajednici. Spisateljica jasno daje do znanja da je u fokusu romana ne samo majka, nego žena koja se bori sa različitim ulogama u svom životu – želi biti dobra majka, a istovremeno teži ka ostvarivanju karijere, što će rezultirati nekonvencionalnim životnim izborom. Cjelokupan lanac prisjećanja i oživljavanje traume prouzrokovat će susret sa djevojkom Ninom, mladom majkom djevojčice Elene, te njihova igra sa lutkicom. Leda će u odnosu Nine i Elene prepoznati osjećaj gušenja koji ju je natjerao da napusti svoje kćeri na nekoliko godina. Iako priznaje da je uživala u samoći sve do trenutka kada je poželjela kćeri, iako se ovo priznanje čini kao nevjerojatno egoistično, junakinja nije predstavljena kao žena koja ne uživa u ulozi majke, ona je jednostavno bila neshvaćena, zarobljena i dovedena do ruba vlastite egzistencije gdje je jedini izlaz bio bijeg. To je žena koja pati, uvijek i iznova se prisjeća svojih odluka, osjećaja olakšanja kada je napustila kćeri i podjednako snažnog osjećaja olakšanja kada im se vratila i ostala uz njih sve dok je one nisu napustile u potrazi za vlastitim životima.
Mogli bismo reći kako roman “Mračna kći” pokazuje kako je život, kao i majčinstvo, satkan od mnoštva osjećanja koja su ponekad i proturječna, čime je samo naglašena surova ljepota ljubavi lišene pretvaranje i lažne učtivosti. Zbog toga Ledu iritiraju pojedine žene iz Ninine porodice, a koje joj nastoje nametnuti vlastitu “savršenu” verziju majčinstva, a upravo zbog to će u Nini pronaći sagovornika, mladu majku u čijim očima vidi strah, tugu i razumijevanje. Odnos Ninine kćeri prema lutkicu predstavlja svojevrsni okidač koji će u Ledinom sjećanju oživjeti lutkicu koju joj je dala majka, a koju je njena kćerka odbacila i uništila, čime se dodatno naglašava brutalnost i kompleksnost odnosa majke i kćeri.
Postepeno građena atmosfera tjeskobe naglo eskalira kroz Ledin i Ninin sukob, kada do izražaja dolazi kompleksnost Ledinih životnih izbora. Rezultat nagle eksplozije emocija i ogoljenje Ledinih tajni biva utjelovljeno kroz fizičku ozljedu koja ilustruje njeno stanje, konstantno krvarenje: “Mama, šta ti je, više nas ne zoveš? Hoćeš li nam barem reći jesi li živa ili mrtva? Promrmljala sam ganuta: “Mrtva sam, ali sam dobro.”
Autorica: Zerina Kulović
Upute na tekst:
Elena Ferrante, Mračna kći.
Knjigu možete kupiti u Buybook Shopu.
Dunjalučar 