Ivan Goran Kovačić rodio se 21. marta 1913. godine u selu Lukovdol u Gorskom kotaru. Osnovnu školi završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Karlovcu i Zagrebu. Započeo je studije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali ih je prekinuo, jer se zbog slabog materijalnog stanja morao zaposliti kao novinar. Još kao gimnazijalac počeo je objavljivati pjesme i priče u listovima i časopisima. Već 1931. godine objavio je sa dvojicom prijatelja zbirku pjesama Lirika. Matica Hrvatska mu je 1936. godine objavila knjigu pripovjedaka Dani gnjeva. Osim pjesama i pripovjedaka pisao je kritike i eseje, te prevodio poeziju sa nekoliko jezika, naročito mnogo sa engleskog. Napredno opredjeljen, Goran je krajem 1942. godine, zajedno sa pjesnikom Vladimirom Nazorom otišao u partizane. U partizanima je napisao neke od svojih najboljih pjesama, među njima i slavnu poemu Jama. Jedno vrijeme Goran je u Gacku bio s članovima Kazališta narodnog oslobođenja, a nakon toga je sa svojom brigadom otišao u Crnu Goru, gdje ga je zatekla Peta neprijateljska ofanziva. Pošto se sa svojom jediniciom probio kroz obruč, Goran je, bolesta i iscrpljen ostao sa ranjenim prijateljem dr Simom Miloševićem u selu Vrbnica kraj Foče. Tu su ga, kao i Miloševića, našli četnici, koji su ga odveli u Zelengoru i tamo ubili sredinom jula 1943. godine. Grob mu nije pronađen.
Slutnja
Vlak juri kroz noć, mračno tutnji,
Kroz dugu noć, kroz cijelu dugu noć.
I tutnji sâm u noćnoj šutnji,
I ko da nikad neće na kraj doć.
On crni drug je svakoj slutnji,
Što neće, neće, ko ni vlak taj, proć:
Umro! Umro! Umro! vječno tutnji
Kroz dugu noć, kroz cijelu dugu noć.
Mjesečeva sonata
Jecaju gusle negdje u zraku,
Iznad začarana grada;
Na tihi grcaj, na suzu laku
Ko more mjesečina pada.
Zatuži od njih sva visina
I zemlja nekim mekim zvukom, –
I plače dalje violina
Pod mjesečevim svijetlim lukom.
Suton
Padaju obrovi ko mrtvi slapovi,
dok oplazi usnuli šute.
Vrh njivâ zabiti crne se štapovi,
a goveda muču niz pute.
Crne se gore ko nemani hrptima
sve u nebo zabole sivo,
a voćke šuškaju negdje u vrtima
od vjetra što danju je snivo.
Kuće se sablasno koče i bijele,
tama se vuče iz dola.
Bučno se žetelke praštaju i dijele,
dok štropoću daleka kola…
Srebrna pjesma
Srebrn mjesečev srp
žnje zvijezde: nebesko žito.
Kuju cvrčci u polju
kaos rosa sitne, sitne srebrnike
od srebra mjesečine.
U pustinji deve srebrnu pjenu žvaču.
Zimi nad zemljom visi
zavjesa
srebrnim zvijezdama
izvezena.
Oči su moje majke bogata riznica srebra
tuzi poklonjena.
Srebrna je kolajna za junaštvo mom ocu.
Srebrn mu križ vrh groba
kad sniježi na Monte Grappa.
Usnula draga
Na dragoj leži mjesečina
I san svih zvijezda na njoj sniva,
U grudi joj se bijele sliva,
A svuda drugdje pomrčina.
I moja radost i vedrina
U srebrn okvir je okiva,
Dok crna tuga mi noćiva
U srcu: mraku sviju tmina.
I tako draga u snu bludi,
Pa, čini mi se, vrh nebesa,
Dok rana zora nježno rudi,
Treperi odraz njena mesa.
Tek onda kada vjeđe digne,
Mir mi stigne. O, mir mi stigne.
Trajanje
Svejedno, je li dan il noć,
Svejedno, je li java ili mora,
Svejedno, da li mrak će doć,
Svejedno, da li svanuti će zora.
U našim snima dan je klet:
Vješala, muke, ubojstva i klanje.
U javi san je razapet:
U patnji bijes, u bijesu očajanje.
Ne znamo što je brat i rod,
Ni gdje je patnji, mučenju dočetak.
Osuđen krvlju krvav plod
Svršetkom majke plaća svoj početak.
Trpi li više naša kost
Ili su veće muke našeg mesa?
Umor i teška beznadnost
U domovima hladnijim od lijesa.
Svejedno, je li dan il noć,
Svejedno, je li java ili mora,
Svejedno, da li mrak će doć,
Svejedno, da li svanuti će zora.
Dunjalučar 