Kako čitati pisca: Geraldine Brooks
Geraldine Brooks rođena je u Australiji 1955, i odrasla je u predgrađu Sydneya Ashfieldu. Počela je karijeru kao novinarka u Sydney Morning Heraldu, a kasnije je izvještavala o ratovima u Africi, na Bliskom istoku i Balkanu za Wall Street Journal, gdje je radila sa svojim mužem, piscem Tonyjem Horwitzom.
Njena prva knjiga, Devet dijelova žudnje (1995), istraživala je usamljeničke živote žena u muslimanskim zemljama. Međunarodno dopisivanje (1998) slavilo je i opisivalo njena dječija dopisivanja s prijateljima iz cijelog svijeta. Kao spisateljica, Brooks je podjednako zainteresovana za globalne teme i daje samo malu naznaku nevjerovatnog truda koji je uložila u istraživanje. Godina čuda (2001) odigrava se u malom selu u Derbyshireu pogođenom kugom; Mars (2005), njen najbolji roman, nagrađen Pulitzerovom nagradom, ispričao je novu priču o Američkom građanskom ratu kroz živote likova iz klasične knjige Louise May Alcott. Ljudi knjige (2008), roman koji sam ponio kad sam otišao na razgovor s njom u Martha's Vineyardu, počinje Sarajevskom hagadom, jednim od najstarijih svjetskih tekstova na sefardskom.
Geraldine Brooks je možda ostavila za sobom svoju novinarsku prošlost, ali ova dopisnica iz inostranstva koja je postala novinarka zadržala je novinarski osjećaj za uklapanje.
Primjer prvi: njena odluka gdje da ručamo u Martha's Vineyardu krajem decembra. Kraj Atlantika vjetar je oštar, nebo vedro, ali ova rumena Australijanka koja vozi volvo misli da je ovo savršeno mjesto za ukusne rolnice s jastogom.
Brooks, stara pedeset dvije godine, sjeda na jednu klupu i počinje jesti svoj sendvič, uz zamišljenu šutnju koja obuzima stanovnike New Englanda kad god razmišljaju o predivnoj nezainteresovanosti prirode.
“Ovo su dani koje turisti propuštaju”, viče jedan mještanin koji ide prema vodi. Brooks je saglasna da ti stranci ne znaju šta propuštaju.
Dok se vozimo, u kolima s njena tri psa, do velike kuće u kojoj živi sa svojim mužem, Pulitzerovom nagradom ovjenčanim novinarom Tonyjem Horwitzom, Brooks priznaje kako ne može prevariti prave mještane. “Neki od njih bi rekli da sam se nedavno doselila ovdje.”
To je najvjerovatnije neće zaustaviti. Nije je zaustavilo kad se tek uselila u SAD, kad se usudila da posudi jednu od najomiljenijih američkih knjiga Male žene Louise May Alcott, da obnovi period Građanskog rata u svom romanu Marš, za koji je dobila Pulitzerovu nagradu za književnost 2006.
I ponovno je rizikovala u Ljudima knjige. Ova knjiga priča priču o Sarajevskoj hagadi -rijetkom, srednjovjekovnom oslikanom jevrejskom vjerskom tekstu – koja je nestala iz gradske biblioteke tokom balkanskog rata. Brooks, koja nije ni vjernica niti poznavalac religije, prati Hagadu natrag kroz vrijeme, kroz opasnosti koje su donijeli nacisti i drugi okupatori, sve do njenog tvorca.
Istovremeno, u savremenoj paralelnoj radnji, roman priča o Hanni, odlučnoj, smirenoj australijskoj konzervatorici knjiga, koja je pozvana u Sarajevo da obnovi taj oštećeni zbornik. Te dvije niti priče podsjećaju pomalo na Da Vincijev kod, knjigu manje posvećenu okultnim misterijama vjere nego moći knjige da poveže ljude.
“Hajde da ne okolišamo”, napisao je kritičar iz San Francisco Chroniclea. “Ljudi knjige”… silovita je knjiga koja prenosi moćnu historijsku lekciju. Kad su je pitali kakva bi to lekcija mogla biti. Brooks je odgovorila: “Da su naša društva najbolja i najjača kad poštuju različitosti.”
Nije naučila tu lekciju iz historije, nego iz ličnog iskustva. Kao dopisnica Wall Street Journala, vidjela je ratne zone i glad od Somalije do Iraka, često u pratnji Horwitza, i posmatrala kako ljudi pate jer nisu naučili tu lekciju.
Na samom kraju tog perioda upoznala se sa Sarajevskom hagadom. “Izvještavala sam o radu mirovne misije UN-a tamo, kaže ona dok sjedi u svojoj kuhinji, hiljadama kilometara daleko od bilo koje ratne zone.
Nacionalna biblioteka je bila spaljena i Hagada je nestala “Bilo je raznih glasina: da je prodana, a novac upotrijebljen za kupovinu oružja, ili da su Izraelci poslali tim komandosa po nju”, priča. “A onda je otkriveno da ju je spasio bibliotekar, musliman, koji je tokom prvih dana rata pokušao spasiti eksponate za koje je mislio da bi ih Srbi uništili ako zauzmu zgradu. Odnio ju je u banku i stavio u sef.”
Tamo je knjiga bila kad je Brooks dobila dozvolu da posmatra njenu konzervaciju. “Dobila sam pravi uvid u to kako konzervatori stvarno rade, o njihovom znanju i alatima.”
Brooks je čula da je knjiga na sličan način spašena od nacista u Drugom svjetskom ratu. Vratila se u Sarajevo i slučajno saznala da je udovica bibliotekara koji je pedeset godina ranije spasio knjigu od nacista još uvijek živa. Brooks je osjetila uzbuđenje. Znala je da ima priču.
Početkom ove godine Brooks je bila na turneji i objašnjavala zašto je Sarajevska hagada tako značajna. Kazuje mi neke dijelove svog govora dok me vodi na sprat da mi pokaže dvije kopije.
Knjiga je manja nego što bi se očekivalo i izutetno lijepa. Brooks naglo zašuti, a onda se nasmija, kao da gledamo u neko blago.
Februar 2008.
Izvor: Freeman John: Kako čitati pisca.
Knjigu možete kupiti u Buybook shopu.
Dunjalučar 