Željko Škuljević: Esej o prijateljstvu
U prekrasnoj baladi Die Bürgschaft (Jamstvo) njemačkog pjesnika Friedricha Scillera (1759. – 1805.) nalazi se kao motiv jedna pradavna priča koja, na nesvakidašnji način, govori o prijateljstvu i održavanju zadate riječi na primjeru Damona i Fintije, dva starogrčka filozofa, pitagorovca, u službi kod sirakuškog vladara Dionisija Mlađeg. Naime, zbog nekog učinjenog djela tiranin Fintiju osudi na smrt, a ovaj zatraži odgodu da bi kod kuće posavršavao neke poslove. Vladar pristade s tim da Damon, njegov prijatelj, mora svojim životom jamčiti da će se on vratiti. Zadržavši se na putu duže nego što je očekivao Fintija se vrati u posljednji čas i tako izbavi prijatelja – Jamca od sigurne smrti vješanjem. Dirnut ovakvim primjerom vjernosti Dionisije Mlađi oprosti kaznu osuđeniku, te zamoli oba prijatelja da ga, kao trećeg, prime u svoje društvo.
Ova paradigmatična i potresna priča moguća je u svakom vremenu, njena savremenost je u njenoj neprekinutoj vrijednosti kao i osjećanju koje stalno pobuđuje. Primjeri nesebičnosti, požrtvovanja i prijateljstva događaju se svakodnevno, bez obzira na strahotne i apokaliptične slike, njihovi akteri bude nadu u jednu ljudskiju budućnost, koja je, ipak moguća. Ulazak alzaškog konvoja u Sarajevo, na primjer, potvrda je tog humanizma bez obala: časno i fintijanski zvuče riječi jednog od inicijatora ovog nesebičnog poduhvata, Iva Deboa – e: Mi smo ovdje zbog naše djece, zbog njihove budućnosti i sreće.
Da, i mi smo ovdje zbog djece, ne želimo da im okruženje razaranja i mržnje bude moralni učitelj, da u njima i za njih sačuvamo ono virtualno ljudsko, da se ne umore od svijeta u kome sem ljudi, sahranjuju i igračke. Znam jednog čovjeka sa Alipašinog polja koga držim duhovnim sabesjednikom i prijateljem, čiju plemenitost i pristajanje, čak i u ovim uslovima na ljudski i filozofski dijalog, mnogi mogu potvrditi. Njegovo uporno pristajanje na grad iz koga ne potiče me damonovski uvjerava u jednu visoku etičku mjeru ljudskosti i prijateljstva prema čovjeku.
Možda upravo na ovaj način Vladimir Premec praktično tumači, ne samo svojim studentima one blistave glave o prijateljstvu iz Stagiraninove Nikomahove etike. Ne postaje se se moralan čitanjem etičkih knjiga nego u osobenom etičkom djelovanju koj se proteže mnogo dalje i šire od katedre, učionice i fakulteta. Dok ovo pišem, držim u ruci njegovu knjigu Biće beskonačnog iz 1973. godine i koju pozivam za svjedoka. Naime, u Riječi na kraju, s onim što sobom nosi kao da je na početku čitamo: Naša je namjera ostati u mogućnostima koje graniče sa ljudskim … ili S onu stranu ličnog jednokratnog postojanja u proizvođenju i stvaranju na najljudskiji način. (podc. Ž. Š.)
Koncept etičkog je, i ovaj put, na djelu bez obzira što ga sve oko njega poriče. Povijest antičke filozofsko – etičke misli i događanja u i oko Alipašinog polja su najvjerovatnije, nespojive i disparantne stvari. Međutim, nepristajanje na neslobodu, prkos i ono što se bezinteresno voli govore upravo suprotno.
Kada su Goethea, lirika i prirodnjaka, pitali kako se suprotstaviti svenarastajućem zlu on je odgovoio da trebamo što snažnije prigrliti dobrro. Čitamo zajedno sa profesorom Premecom prvu rečenicu iz (s)pomenute etičke knjige da, sve što čovjek čini, čini (ili bi bar trebao), poradi nekog dobra. Duboko vjerujući u to – moji prijatelji i ja nastavljamo živjeti.
Izvor: Željko Škuljević, Bosanski brevijar (eseji, putopisi, razmišljanja).
Dunjalučar 