Stoička filozofija i umijeće življenja u skladu s prirodom
Stoicizam ( od grčke riječi στωιϰός: stoik; stoički), svoj procvat doživljava u doba helenizma, filozofsko naučavanje i škola u etičkom razdoblju grčke filozofije. Osnivač stoicizma bio je Zenon iz Kitiona na Kipru. Zenon je napisao 19 filozofskih djela koja su govorila o državi, ljudima, zakonu i sl. Zenonovo izučavanja u školi nastavlja njegov učenik Kleant. Napisao je 48 djela koja su obično analizirala vrijeme, Zenonova učenja, prirodu i sl. Hrizipu se pripisuje najveći značaj za razvoj stoičke škole. Bavio se dijalektikom i za svoga života napisao je oko 705 knjiga. U području dijalektike bio je izvanredan.a zbog obilnog citiranja drugih našao se na meti kritika. Stoička škola svoj vrhunac doživljava za vrijeme Seneke, Epikteta i cara Marka Aurelija. Stoicizam kao i svako razdoblje filozofije dijeli se na određene faze u kojima dominiraju određene karakteristike i predstavnici koji su bili bitni u tome vremenu.
Podjela stoicizma:
Stara stoička škola,
Srednja stoička škola,
Mlađa stoička škola.
Svako od razdoblja stoicizma o kojima će biti nešto više rečeno u nastavku karakteriziraju određeni elementi i pitanja, ipak cjelokupno naučavanje ima zajedničke karakteristike. Središte stoicizma je etička problematika, dok su logika i fizika bile u službi etike. Fizika je bila usmjerena materijalistički i strogo deterministički, a temelj etike je činilo racionalno razmišljanje odnosno razum je bio važniji od strasti. Cilj cjelokupnog izučavanja je tako bila moralna valjanost, što znači da je čovjek slobodno biće i ništa što mu se događa iz utjecaja vanjskog svijeta ne treba utjecati na njegovu sreću. Prevladavanje svakodnevnih životnih prepreka dovest će čovjeka do sreće. Čovjek ne može promijeniti svoju sudbinu, ali može izabrati način kako će se nositi s onim što mu život nosi. Stariji stoici ovakav način razmišljanja pripisuju mudracima kojih je bio jako mali broj, mudraci predstavljaju savršene ljude među veliki brojem bezumnika, u kasnijim fazama takvo razmišljanje će biti odbačeno. Stoicizam iako se nije uklapao u nijedan oblik države prvi razvija ideju svjetskog građanstva. Stoici u svojim razmišljanjima smatraju svakog građanina jednakim i vrijednim ljubavi bez obzira dolazio on iz viših klasa ili bio obični rob, ipak njihova borba za tu temu bila je pasivnog karaktera.
Stoička škola imat će veliki utjecaj na kršćanske mislioce. Osim što se kršćanski moral temeljio na Bibliji, temelji se i na grčkoj filozofiji. Temelj kršćanstva je postizanje vječnog i blaženog života što se usko može povezati sa stoicizmom koji se bazira na pronalasku mira i jednakosti svih ljudi. Tu povezanost možemo primijetiti u samom Novom zavjetu i razmišljanjima Seneke, jednog od najznačajnijih predstavnika stoičke filozofije. Jedan od primjera gdje vidimo usku povezanost je vidljiv iz ova dva teksta:
No, da završim pismo: čuj što mi se danas svidjelo. I to sam također uzeo iz tuđih vrtova. ‘’Siromaštvo koje je u skladu sa zakonom prirode je veliko bogatstvo.’’ A znaš li koje nam granice postavlja ovaj zakon prirode? Ne gladovati, ne biti žedan, ne nazepsti. Da glad i žeđ odagnaš nije ti potrebno opsjedati vrata oholih ljudi ni strogu namrštenost niti, naprotiv, sramotnu blagost podnositi, nije ti potrebno na more kročiti niti u vojni pohod krenuti; ono što priroda zahtijeva na dohvat je ruke i pripravno. A za suvišno se ljudi znoje. To je ono što nam togu izlizuje, što nas prinuđuje da starimo pod vojničkim šatorom, što nas tjera na strane obale. Ono što je dovoljno nalazi nam se pri ruci. Tko se dobro sa siromaštvom slaže, bogat je. (Seneka – odabir iz moralnih pisma Luciliju, str.141)
Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela? Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni? Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova. (Mt 6,26-34) Oba teksta govore o tome kako čovjek teži materijalnim stvarima, a prava vrijednost života krije se u onome duhovnom i nematerijalnom, ono što će ispuniti čovjeka se ne može kupiti novcem i takav stav zagovara Seneka a ujedno i evanđelist Matej. Srž razmišljanja i jednog i drugog teksta je pronalazak mira i odupiranje pohlepi, čovjek koji je pohlepan nikad ne može biti zadovoljan. Iz toga primjera direktno vidimo vezu između stoicizma i kršćanstva.
Starija stoa i srednja stoa (Grčki stocizam)
Prvo razdoblje stoicizma započinje 300 g. pr. Kr., a predstavnici su Zenon, Kleant i Hrizip, dok srednja stoa na čelu s Panetijem i Posidonijem započinje polovicom 2. st. Pr. Kr. Stoici svoje učenje zasnivaju na Platonovoj školi, odnosno od nje su preuzeli podjelu filozofije na fiziku, logiku i etiku.
Fizika i logika
Prema stoicima svijet je materijalna cjelina i kao takav je jedinstven. Dakle čitav svijet je jedna kugla okružena prazninom, koja nije materijalna. Pneuma je ime za prirodu kao i za boga, i upravo ona djeluje u kozmosu. Pneuma predstavlja svjetski um, svjetsku dušu, Zenon ljudsku dušu naziva vrućom pneumom. Priroda je u harmoniji i sve što se u njoj događa je po nekim zakonima, odnosno ništa se ne događa slučajno, bez prirode ništa ne bi postojalo, ona je odrednica ljudskog života Stoici su u svojim razmišljanjima sve materijalizirali pa tako i teologiju, bog je postao fina materija.
Na temu logike najviše se osvrnuo Hrizip, čak u 311 spisa koji su govorili o dijalektičkim definicijama, padežima, elementima riječi u rečenici i drugo. Logiku su stoici temeljili na smislu spoznavanja. Aristotelovo učenje i kategorije koje se odnose na svaki objekt sveli su na četiri kategorije a to su: supstancija, kvaliteta, stanje pojedinačnog predmeta i relacija. Sve te kategorije su usko povezane odnosno svaka proizilazi iz prethodne. Bavili su se problemom hipotetskog zaključka, tako je Hrizip postavio pet osnovnih oblika hipotetskog zaključka koje nije bilo potrebno dokazati zbog svoje jednostavnosti smisla. Gramatika je također bila uključena u stoičku logiku, tako da su stoci imali veliki utjecaj na nju i stvorili su mnoge gramatičke definicije. Definirali su padeže i proučavali su glagolska vremena, time se bavio najviše Zenon. Još jedna od važnijih tema povezana s logikom jeste kriteriji istine koji u njihovom proučavanju predstavlja kontrolu filozofije, što znači da svako proučavanje treba težiti tome da bude ispravno, odnosno istinito.
Etika
Etički principi po stoicizmu imaju smisla samo onda kada je čovjek slobodan. Čovjek zauzima važno mjesto u stoičkoj filozofiji jer mu žele pomoći u njegovom dostizanju upravo te slobode. Etika im proizilazi iz prirode koja je skladna i centar čovjekovog postojanja. Svijet zamišljaju kao harmoniju u kojoj se sve događa s nekim određenim razlogom, ništa nije slučajno. Ljudi bi se po stoičkom nauku trebali voditi umom i izdignuti iznad svojih tjelesnih požuda. Čovjek može biti etičko biće samo onda kada uskladi u sebi teoretsko i praktično, treba znati što želi i na koji će način to ostvariti.
Živjeti u skladu s prirodom znači živjeti u skladu s umom, to je upravo zadatak slobode. Cilj slobode je težnja prema usavršavanju. Stanje savršenosti može uništiti samo pojedinac sa svojom nerazumnošću. Stoici rade na tome da se popravi ono što je u ljudskoj unutrašnjosti, odnosno ono što nije povezano s prirodom. Bez slobode ne bi se moglo doći do usklađivanja s prirodom, samo slobodan čovjek je etičan.
Stoičku etičnost karakteriziraju četiri osobine a to su razboritost, hrabrost, pravednost i umjerenost. Sve što je suprotno od tih vrlina predstavlja ono loše. Zenon uz vrline definira i neumno kretanje duše, a u to se ubrajaju bol, strah, požuda i naslada. IZ tih navedenih stvari čovjek bi se trebao izdignuti odnosno nedopustiti da padne pod njihov utjecaj. Ako bi im se prepustio čovjek bi postao robom svojih strasti. Svaki čovjek se po stoicizmu rađa s jednakim pravima, a na njima samim je kako će to iskoristiti i oduprijeti se svojim požudama kako bi živjeli u skladu s prirodom.
Problem stoičke etike javlja se u tome što čovjeka promatra kao proizvod prirode a ne kao društveno biće. Etika traži od čovjeka da bude gospodar svoje duše i tijela, koji se mora oduprijeti svim požudama.
Stoici na društvo gledaju kao zajednicu svih ljudi koji bi živjeli u skladu sa zakonima kozmosa. Potiču jačanje volje i intelekta.
Zenon, Kleant i Hrizip
Zenon je bio trgovac sa Kipra i on je osnivač stoicizma. 304. g. pr. Kr. doživio je brodolom i njegov posao je propao. U Atini pronalazi Sokratove spise i pronalaskom njih započinje njegovo proučavanje filozofije. U njegovom naučavanju veliku ulogu je imao filozof Krates. Nakon nekoliko godina proučavanja svoje znanje počinje prenositi na građane Atine. Stekao je brojne sljedbenike ali zbog svoje skromnosti nije prihvaćao da se filozofski pravac nazove po njemu i zbog toga je dobio ime stoicizam.
Nasljednik Zenonovog podučavanja bio je upravo njegov učenik Kleant iz Asosa. Nakon Zenonov smrti on postaje vođom stoičke škole. Zenonovo proučavanje dodatno proširuje s elementima religijskog misticizma, vodio se činjenicom da će etika imati smisao samo ako se ne zasniva na nekom interesu.
Najveći doprinos stoičkoj školi dao je Hrizip iz grada Soli u Kilikiji.
Panetije i Posejdonije
Panetije s Rodosa i Posejdonije koji je bio njegov učenik porijeklom iz Sirije, su predstavnici srednje stoe. Bili su eklektičari koji nisu pridonijeli razvoju novih teorija filozofije već se njihov značaj ogleda u tome što su radili na širenju filozofije stoicizma. Zaslužni su za pripremanje podloge za razvoj i usvajanje rimske filozofije.
Mlađa stoa (Rimski stoicizam)
Mlađa stoa posljednje je razdoblje stoicizma, odnosi se na rimski stoicizam. Rimljani su bili pod utjecajem grčkog stvaralaštva, pa tako i njihova filozofija. Rimljani su rezultate istraživanja Grka primjenjivali na svoje probleme, filozofija im je trebala dati odgovore na pitanja kako što treba raditi u životu, a teoretska pitanja su pala u drugi plan.
Predstavnici stoicizma među Rimljanima bili su ministar Seneka, a zatim rob Epiktet i car Marko Aurelije.
Seneka
Seneka rimski filozof rođen je u Kordubi 4. pr. Kr., a izvršio je samoubojstvo u Rimu 65. pr. Kr. U Rimu je završio studij retorike i filozofije, ističe se kao pravnik, moralista i senator. Živio je u dobu okrutne vladavine i zbog toga se čitav svoj životni vijek trudio potaknuti društvo na promjene i usaditi im neke moralne vrijednosti. Njegova književna djela zasnivaju se na odgoju, istraživanju moralnih vrlina i slabosti čovjeka.
Središnja tema cjelokupnog rimskog stoicizma je problem slobode čovjeka. Seneka taj problem tumači na način da se sloboda čovjeka sastoji od njegove ravnodušnosti prema istoj. U tom stanju čovjek bi trebao biti pokoran i trpjeti bez puno zahtjeva i želja za mijenjanjem svoje sudbine. Čovjek bi trebao svemu pristupiti onako kako jeste i biti ravnodušan kako bi lakše mogao dostići slobodu. Ipak previše ravnodušnosti dovelo bi čovjeka do samouništenja. Seneka to smatra etičkim zadatkom, jer svaki čovjek bez obzira na svoj položaj u društvu i dalje je socijalno biće i zaslužuje jednaka prava. Seneka se osvrnuo i na to da su i robovi ljudi kao i svi drugi te da i prema njima treba jednako postupati.
Neka od njegovih djela u kojima proučava te teme su: „O blagosti“, „O dobročinstvima“, „O gnjevu“, „ O blaženom životu“ i druga. Njegova djela imala su utjecaj na talijansku renesansnu dramu ( Shakespeare) i francusku klasičnu tragediju ( Voltaire).
Epiktet
Stoički filozof Epiktet rođen u Hijerapolu 60. pr. Kr., a umro je 140. pr. Kr.. Majka mu je bila robinja te je i sam duži životni period bio rob. Sam nije napisao nijedno djelo već njegova učenja zapisuje Flavije Arijan u djelima „Razgovor“ i „Priručnik“. Svoja učenja zasniva na stoičkoj podjeli filozofije na logiku, etiku i fiziku. Smatrao je da ta tri djela čine cjelinu za ostvarivanje sreće.
Problem slobode Epiktet rješava povlačenjem u samog sebe, tako što definira na što čovjek može utjecati a na što ne može. Smatrao je da je vlastita volja čovjeka u njegovim rukama, a tijelo i sve drugo nije. Prvi zadatak filozofije je primjenjivanje filozofije na vlastiti život to je ujedno i glavni zadatak. Čovjek bi trebao tražiti kako dobro tako i zlo u samom sebi, običan čovjek to traži uvijek izvan sebe. Epiktet smatra da sreća čovjeka dolazi iz njega samog. Tu sreću, odnosno slobodu moguće je dosegnuti učenjem, iskustvom i vježbom. Po Epiktetu samo mudar čovjek je slobodan.
Marko Aurelije
Marko Aurelije bio je rimski car i filozof. Rođen je 121. g., a umro je 180. godine. Vodio je brojne ratove i štitio granice Rimskog carstva. Proveo je reforme u građanskom pravu i osnivao je škole. Napisao je djelo „Razmišljanje nasamo“, u kojem je pisao o problemu slobode. Zastupao je razmišljanje da se prirode i njenog djelovanja ne treba bojati jer u njoj nema ništa loše, tko je u skladu s prirodom postupat će razumno. Smatrao je kako svaki čovjek ima isti cilj jedina razlika je u tome što ga neki ostvaruju svjesno a drugi nesvjesno, odnosno sloboda je svijest o nužnosti prirode. Čovjek može razumno djelovati tek kada spozna tu nužnost. Istog mišljenja je i Seneka koji kaže da sudbina vodi one koji to hoće, a vuče one koji to neće.
Čovjeku za slobodu nije potrebno ništa drugo negoli on sam sebi. Slobodu će dostignuti samo ako prestane biti rob svojih misli i počne živjeti u skladu s prirodom, bez obzira na svoje porijeklo. Marko Aurelije smatra da su svi ljudi jednaki i potrebni jedni drugima te ih treba poučiti ili trpjeti. Začetnik je stoičkog kozmopolitizma koji se usprotivio tadašnjoj društvenoj normi. Zbog nepronalaska potpore društva u zastupanju takvog razmišljanja bili su prisiljeni povući se iz svijeta, što su na kraju i napravili.
Autorica: Ivana Nikolić
Upute na tekst:
Branko Bošnjak, Od Aristotela do renesanse.
https://www.enciklopedija.hr.
https://filozofskoteoloski.wordpress.com/2017/01/15/seneka-i-krscanska-etika/.
https://www.jastoik.com/stoicizam-filozofija-za-svakoga/.
Bilješka o autorici:
Ivana Nikolić, rođena je u Žepču 1998. godine. Živi u Žepču. Završila je srednju tehničku školu 2017. godine u Srednjoj mješovitoj školi “Žepče” u Žepču. U braku je i majka troje djece. 2021. godine upisala je Filozofski fakultet u Zenici, Odsjek za razrednu nastavu.
Dunjalučar 