Izbor iz poezije Jana Skácela za Dunjalučar priredio i preveo Hasan Zahirović.
Jan Skacel (7. februar 1922. – 7. novembar 1989.) je rođen u Vnorovu (Znorovo) kod Stražnice, u istočnoj Češkoj, blizu granice sa Slovačkom republikom (njegovo rodno mjesto i čehoslovenština imaće velikog utjecaja na njegovu poeziju). Potječe iz učiteljske porodice. Gimaniziju upisuje u Breclavu, u čijoj blizini je i živio od svoje treće godine (mjesto Poštorno). Maturirao je u Brnu, gdje se sa roditeljima preselio. Od tada, pa do svoje smrti ostaće vjeran svome Brnu.
Za vrijeme II svjetskog rata do 1942. radiće kao razvođač u jednom brnjanskom kinu, ali će te godine biti mobiliziran na razne građevinske poslove u Austriji. Nakon rata upisuje Filozofski fakultet Masarikovog univerziteta u Brnu, odsijek za ruski, češki i historiju umjetnosti, ali nakon dvije godine prebacuje se na Pedagoški fakultet, na odsijek za ruski i češki, koji će isto nakon položenog posljednjeg ispita napustiti. Od 1948. godine radi kao šef redakcije kulturne rubrike brnjanskog lista Rovnost, da bi 1952. godine dobio otkaz, zbog „uljeza“, kako je pisala svojedobno češka književna kritika. Godine 1953. nastupa do književno-dramskog odjeljenja brnjanskog radia. U periodu od 1963. – 1969. biće šefom redakcije časopisa Host do domu. Od 70. godina, po ukinuću Hosta, izričito se posvećuje književnosti.
Debitirao je još davne 1937. godine u Studentskom časopisu, gdje mu je izašao feljton „Charlie Chaplin“. Nakon rata se posvetio kako poeziji tako i novinarstvu, a pisaće isto i za radio. Njegova prva knjiga „Koliko prilika ima ruža“ (1957.) představila ga je kao već zrelog pjesnika. Stihovi nasljedujućih zbirki „Ostaci anđela“ (1960.) i „Ura među psom i vukom“ (1962.) inspirisani su baladom i etno folklorom Morave. „Jedanaesti bijeli konj“ (1964., prošireno izdanje 1966.) je zbirka feljtona, tkz. Malih recenzija pisanih u to vrijeme za časopis Host i Čehoslovački radio. U daljnim opusima iz šezdesetih godina („Žalopojka“, 1965., „Metlice“, 1968.) autor napušta pređašnji preovladavajući slobodan stih i bira tradicionalnu formu strofe i stiha. U početku tkz. Normalizacije (dvadesetogodišnja okupacija Čehoslovačke od strane Rusa, 1968.- 1989.) Jan Skacel je mogao publikovati samo u samizdatu. Izdavao je samostalne knjige, a objavljivan je u raznim zbornicima i antologijama. U okviru tkz. Jazzovog dijela izašle su mu „Male recenzije“, tj. Skacelovi feljtoni, koji su redovono izlazili u Hostu do domu. Tek godine 1981. zvanično Skacel ponovo izdaje u svojoj domovini. Osamdesetih godina sarađivao je povremeno i sa pozorištima: nekoliko ansambala igralo je njegov prevod i adaptaciju teksta Sofoklovog „Kralja Edipa“ ili recimo Plautovog „Lažljivca“ je igralo Mahenovo narodno pozorištu u Brnu, gdje je svojevremeno Skacel bio i koautorom dramaturgije na predstavi Lupež od Karela Čapeka. Njegov poetični Kralj Edip se igrao prvo u Državnom pozorištu u Brnu (Státné divadlo), a potom u praškom Gradskom pozorištu na Vinohradima.
Jan Skacel je umro 1989. u Brnu. Posmrtno mu izlaze zbirke pjesama „I ponovo ljubav“ (1991.), te zbirka proze „Trinaesti crni konj“ (1993.). U svojoj domovini zvanično se o njemu nije smjelo govorilo među spisovateljskim i političkim krugovima. Tek pred sami odlazak Rusa sa čehoslovačkog područja nagrađen je dvjema prestižnim evropskim književnim nagradama: U Italiji je dobio Petrarkinu nagradu, te nagradu Vilenica ´89. koju mu je uručio Savez slovenskih pisaca u Sloveniji. U vlastitoj domovini tek je nagrađen poslije smrti i to godine 1992. Zlatnom plaketom za zasluge i razvoj Južnomoravskog kraja i 2002. posthumno postaje časnim građanom grada Brno.
Posljednja žeđ
Davno je bilo kako odosmo
i koliko žeđi
koliko krasne žeđi
ostavismo doma
Davno je bilo
i koliko od tada prođe ljeta
Da se ne povjeruje
A još do danas miruh po kremenu osta
i po siru
žeđ zauvijek žeđ posljednja
Molitva za vodu
Gasnu mjesta kam’ išla je po vodu
starodrevna dragana
gdje srne svoju žeđ gasile su gdje je živjela gatalinka
i ponad nje su se naginjali se putnici
da bi se samo sa dlana napili
Voda se toga sjeća
voda je krasna
voda ima
voda ima raspuštene vlasi
čuvajte tu vodu
ne dajte da oslijepi prastaro ogledalo zvijezda
I privedite vodi ždrijebe
privedite konje vrane garave
voda je žalosna
voda ima
voda ima razmršene vlasi
i ko se na samo dno potopi
potopi se za zvijezdama zbog prstena
Voda je ucviljena udovica
voda ima
voda ima pepelom posipane vlasi
vodi je teško bez nas
Vjetar imenom Proljetomir
Jednog dana
ićićemo zajedno, kao što smo obećali
pri maslačku u žutim očima kosa.
Ostavićemo kod kuće poslušne žene,
i ićićemo loviti stih,
onaj, zbog zbog kojeg rijeka opada, pa preko
kamenja
u tmurnoj noći klopoće.
I možda posvunoć ne ulovima ništa.
Samo kapke vode padnu u travu
poput suza princeza,
što su izašle bose u šumu.
I možda te neko na putu priupita,
maestro, kada ćete napisati novu novcatu knjigu,
i ti im odgovoriš, kad nakiši
i bude krasno ljeto.
I možda se nebo sažali naglo,
i nakvasi do pjesme, i napada nam u obuću
i oblaci studeni k´o pjegave pastrmke
prolete nad glavama.
I tome vjetru damo ime Proljetomir
i po vodi veseloj se vratimo.
Južna Morava
Nek se muva ko god hoće po našim vinogradima,
prekrasne su noći u niziji,
kad kajsija sladne,
i u polju tvrdne raž.
Kad je noć visoko i sa noćna vješala
obješeni visi,
na putu uhvaćen
za ljubav čovjeku i za krađu visi.
Naselje
Ispisa neko
žudnju svoju na plotu
ugarkom
i velikanskim riječima
BEZ TEBE SAM NIŠTICA
JEDINA
NJEŽNA LJUBAVI
OKO MOJE BARŠUNASTO
Plač za Hekubu
Umire Hamlet
i četiri ga zapovjednika na ramenima nose
do iza kulisa mrtvoga
i vojska – vojska paljbu izvršava
Pak u garderobama šminku skidaju glumci
i kreću patiti po svom
stepenicama idu do kluba
zaplakati za Hekubu
Igra se nastavlja
Srce došaptava nad prolivenim vinom
noć biva raspolovljena poput jabuke
i vrijedno rovare krtice
u nepletenim baščama duše
Ofelija
rukama golim do laktova
azaleje bere među koprivama.
Igra se nastavlja.
Još se cijeli od istine ne izlagaše
tek u zoru bijelu
gdje luna kao labud umire i pjeva
(ta čudna ptica)
tek pred jutro odlaze kućama
sa mrljama poput krvi na licu
sa šminkom koja osta
Sve do kraja svijeta Hamleti će
umirati na sceni
i glumci će naglas plakati za Hekubu.
Žalopojka
Dok smrkava u septembru,
bez baršuna, obeznažena, rasčupana,
iskrada se žalopojka na polje
i pjeva,
žalopojka hoda po busenu
sivom poput ševe i pjeva,
(i priča je starija od mene,
od moje smrti,
od žalosti koju nosim u sebi, oprosti).
Pjeva po polju žalopojka
i hoda
po konopljinim putevima jeseni.
Časak u januaru
I dan je ćutilni, krhak kao ljuska oraha.
Unutra je sunce, potpuno bijelo.
I snijeg je bijel, stabla, krovovi, bjelilo.
I ovaj časak, i ovaj tren.
Kćeri pjesme
Moja noć je najmračnija tada,
kad zora nastupa,
i mala ptičja graja pod prozorima
se začuje na sav glas.
Pak ustanu
i mršaviji o jučerašnji dan
idem do banje.
Putem se stidim među namještajem.
Nanovo sam to samo jednom ja,
ogoljeni tako,
da ću do vječnosti da visim na niti.
Sve me mučno podsjeća
da sam bio juče
dio vertikalnog slovoreda.
Na časak me oslobodi voda.
Sa bijelog porculana
zgrebem noktom dlaku
poprilično tvoju.
Iznova je mučno, čak gore.
Onda se nanovo prisjetim
i uz kafu već naizust izgovoram stihove,
polahko, radno, da bi izdržali:
Na ptičji cvrkut ustaje
i sve kćeri pjesme se mršte.
Plač
Već nekoliko dana
plače u vinogradu list
i niko ne zna
kakve su to suze.
Mislimo na sebe.
Plač se nastavlja,
ujutro je zemlja mokra
od suza.
Na vrhu lozice blješti
skoro dijamantski.
Koja čistina.
Bez naricanja.
Mislimo na sebe,
a neopravdano.
Plač ne prestaje.
Ostalo ga za popodne.
Učitelj druge smrti
Na podužim klupama između četiri bijela zida
sjedjela su djeca, koja su umrla
baš nedavno.
Čekali su
na svoju drugu smrt.
Sjedjeli su držeći ručice u krilu,
prilično u muku i toliko tiho,
da su se kroz prozore čuli lanci
jesenjeg ringišpila.
Malenim leđima su se opirali o zid
čekali da učitelj dođe,
čekali strpljivo,
kao nikada zaživa.
Začuli su se koraci na hodniku,
učitelj je stupio, došao je bez lica,
kao da praha nema,
a djeca su šutke pozdravila.
I zato što su već bili u smrti
nijedno nije od straha zadrhtalo.
Znali su svi redom,
da jedanput je malo.
Kad ih je pak počeo prozivati po abecedi,
ustajalo jedno za drugim
i s lakim naklonom
(glavice jedva kosate)
sitnim koracima odlazili su iz razreda.
Maleni su bili. Tek prvaci.
Trenuci
Ni za kakvu istinu na svijetu.
Ali ako baš hoćeš,
za grošić tišine.
Postoji trenutak koji polovi krajolik.
Pokorni trenutak,
kad neko za nas diše.
Mala stanica
Postoje mjesta, gdje djeca i dalje vozovima mašu.
Uvijek smo malčice tužni
na malim stanicama,
gdje niko ne čeka.
Odjednom je naša duša bijela od zove,
odjednom je u nama previše od čovjeka.
Stihovi
Nikada neću doprijeti tamo
kam doseže u julskoj noći stablo.
Znam i ljetna noć me uči dalje.
Kod starog puta sinoć su rušili stabla
i niko velike trijeske ne pograbi iz trave.
A bez vatre posao je drvorezcu tužan.
Zašto bih onda kvario stih. Je porušen.
Još samo da dobijem panjevinu iz zemlje.
I kopati mi je tamne alejine jame.
Dobre stvari
Od dobrih stvari volim vatru
i tamno srebro zvijezda
u zagrljaju noći.
Tamno srebro i stare riječi,
s kojima su podizali viteze:
Podnesi ova tri udara i nijedan više.
Od dobrih stvari volim dan,
kad proljeće postavlja uzde na dobre konje,
plave uzde
i ružičasta sedla.
Svakog proljeća se vraća,
proljeće je dobra stvar.
Od dobrih stvari volim našu ljubav,
onu staru,
koja ne hrđa,
i govorim ti opet i ponovo:
Bila je juče
Tu je danas,
I biće sutra.
Podnesi ova tri udara i nijedan više.
Bilješka o prevodiocu:
Hasan Zahirović rođen je 1975. godine u Brčkom. Pedagog je, glumac, dramaturg, teatrolog i prevodilac. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu stekao je zvanje pedagoga, a na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru zvanje diplomiranog glumca. Godine 2000. stupio je profesionalno na scenu Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici, i od tada pa do danas igrao je u nekoliko država na raznim jezicima. Magistrirao je teatrologiju na Filozofskom fakultetu Masarykovog univerziteta u Brnu, a doktorirao na Pozorišnoj akademiji (DAMU) u Pragu. Prevodi s više jezika, ali većinom s češkog i slovačkog (Čapek, Kundera, Lagronová, Dousková, Leikert…), te na češki dramske pisce s prostora bivše Jugoslavije. Predaje na Šleskom univerzitetu na odsjeku Kulturnadramaturgija. Član je glumačkog praškog ansambla pozorišta D21. Živi u Pragu.
Dunjalučar 