Sada, kada smo tako duboko zašli u ovu našu priču, moram vam još nešto reći: ja sam melanholično stablo. Ne mogu da se ne poredim s ostalim stablima u našem vrtu, odreda izvornim britanskim vrstama – glogom, engleskim hrastom, mukinjom trnjinom. Pitam se jesam li ja sklonija melanholiji od njih jer sam biljka imigrant pa, kao i svi imigranti, sa sobom vučem sjenu neke druge zemlje? Ili sam takva zato što sam odrasla među ljudima, u bučnoj konobi?
– Elif Şafak, Otok nestalih stabala.
Elif Şafak – Otok nestalih stabala
Novi roman britansko-turske spisateljice Elif Şafak poseban je i zapanjujuće emotivna priča koja je velikim dijelom ispripovijedana iz perspektive stabla smokve, koja se kroz historiju mitologije, rituala, religije, umjetnosti i književnosti, povezivala sa samim počecima ljudskog postojanja, sa ambivalentošću emocija, nevinošću i grijehom, intelektom i senzualnošću. Autorica kroz ovu neobičnu perspektivu ilustruje misao da je ljudski život, ljudski pogled na vrijeme, a prije svega na prošlost, samo jedan od načina postojanja, da je vrijeme stabala poput onog mitskog, koje je ciklično – linije vremena ne kreću se od početka prema kraju, nemaju jasno polazište, prošlost je, kao i budućnost sveprisutna u sadašnjosti, kako je o tome pisao Mircea Eliade (Mit o vječnom povratku).
Roman je posvećen //Imigrantima i prognanima gdje god da su/, iščupanim, presađenim, bez korijena,/ I stablina koja smo ostavili za sobom,/ ukorijenjenim u našim sjećanjima…//, a počinje citatima iz Nerudinih Memoara i Shakespearovog Hamleta, gdje u prvi plan dolazi važnost šume, drveća i tla koje, na prvi pogled, nijemo, upija prolivenu ljudsku krv.
Prije prvog poglavlja čitatelji se suočavaju sa skoro pa bajkovitim opisom misterioznog plavog otoka na dalekom kraju Sredozemnog mora. Smokva pripovijeda o svom putu sa Kipra u London, i pri tome nagovještava kako je ona ta koja ponajbolje pamti sudbine ljudi iz te ničije zemlje. Njen glas nas vodi na dno bunara gdje leže skeleti dva muškarca, lancima privezani jedan za drugog, Turčin i Grk. Kasnije saznajemo da su to vlasnici konobe Sretna smokva koji su samo jedan u nizu primjera užasa nasilja i nereda na Kipru 1974. godine.
Radnja romana počinje poglavljem Kako pokopati stablo, u Londonu kasnih 2010.ih godina, kada se Ada, djevojka nazvana otok, suočava sa neobjašnjivim izljevom emocija. Njen iznenadni vrisak na prvi pogled je bez povoda, međutim, autorica maestralno poredi njen vrisak sa nijemim vriskom smokve čije stablo Adin otac, Kostas Kazantzakis, entuzijastični poznavalac života stabala i prirode, u tom trenutno polaže u zemlju, privremeni grob, kako bi mu omogućio preživljavanje surove zime. Ada čuje zvuk pucanja kostiju, dok smokva istovremeno objašnjava kako pucanje njenih grančica i bočnog korijenja izgleda poput pucanja ljudskih kostiju.
Na taj način Elif Şafak, odmah na početku romana, naglašava važnost povezanosti Ade, njene nedavno preminule majke Defne, i oca Kostasa sa stablom smokve koje je nekada bilo okosnica jedne idilične konobe na Kipru.
Otok nestalih stabala roman je o ljubavi između Turkinje, muslimanke, i Grka, pravoslavca, koja prevazilazi ljudskom rukom kreirane granice, to je istovremeno i priča o odrastanju, i oda Kipru, podijeljenom otoku čije tlo krije previše nestalih stabala i ljudskih tijela. Radnja romana vodi nas iz sadašnjosti u prošlost, gdje upoznajemo početak ljubavi Adinih roditelja, njihove tajne sastanke u Sretnoj smokvi, iznenadni rastanak i ponovni sastanak. Svemu tome svjedočila je smokva, ona je ta koja je upoznata sa svime što se dešavalo na otoku, upoznata je sa historijom ljudskog roda, sa ljudskom prirodom i njihovim tajnama. Sve ono što Ada, Kostas, Defne i njena sestra Merjem otkriju ili dožive, sve to je smokva znala, vidjela ili načula, pa nam putem nagovještaja daje do znanja da ona nije nijema, da pamti i priča. Şafak, dakle, kroz ljubavnu priču progovara i o traumama, ne samo individualnim, nego i kolektivnom sjećanju, propituje važnost prošlosti za razumijevanje sadašnjosti.
Prije prvog poglavlja čitatelji se suočavaju sa skoro pa bajkovitim opisom misterioznog plavog otoka na dalekom kraju Sredozemnog mora. Smokva pripovijeda o svom putu sa Kipra u me nagovještava kako je ona ta koja ponajbolje pamti sudbine ljudi iz te ničije zemlje. Njen glas nas vodi na dno bunara gdje leže skeleti dva muškarca, lancima privezani jedan za drugog, Turčin i Grk. Kasnije saznajemo da su to vlasnici konobe “Sretna smokva” koji su samo jedan u nizu primjera užasa nasilja i nereda na Kipru 1974. godine. Radnja romana počinje poglavljem “Kako pokopati stablo”, u Londonu kasnih 2010.ih godina, kada se Ada, djevojka nazvana otok, suočava sa neobjašnjivim izljevom emocija. Njen iznenadni vrisak na prvi pogled je bez povoda, međutim, autorica maestralno poredi njen vrisak sa nijemim vriskom smokve čije stablo Adin otac, entuzijastični poznavalac života stabala i prirode, u tom trenutno polaže u zemlju, privremeni grob, kako bi mu omogućio preživljavanje surove zime. Ada u trenutku nekontrolisanog vriska čuje zvuk pucanja kostiju, dok smokva istovremeno objašnjava kako pucanje njenih grančica i bočnog korijenja izgleda poput pucanja ljudskih kostiju. Na taj način Elif Şafak, odmah na početku romana, naglašava važnost povezanosti Ade, njene nedavno preminule majke Defne, i oca Kostasa sa stablom smokve koja je nekada bila okosnica jedne idilične konobe na Kipru. Otok nestalih stabala roman je o ljubavi koja prevazilazi ljudskom rukom kreirane granice, to je istovremeno i priča o odrastanju, i oda Kipru, podijeljenom otoku čije tlo koje krije previše nestalih stabala i ljudskih tijela. Radnja romana vodi nas iz sadašnjosti u prošlost, gdje upoznajemo početak ljubavi Adinih roditelja, njihove tajne sastanke u “Sretnoj smokvi”, iznenadni rastanak i ponovni sastanak. Svemu tome svjedočila je smokva, ona je ta koja je upoznata sa svime što se dešavalo na otoku, upoznata je sa historijom ljudskog roda, sa ljudskom prirodom i njihovim tajnama. Sve ono što Ada, Kostas, Defne i njena sestra Merjem otkriju ili nagovijeste, sve to je smokva znala, vidjela ili načula, pa nam budem nagovještaja daje do znanja da je ona nije nijema, da pamti. Şafak, dakle, kroz ljubavnu priču progovara i o traumama, ne samo individualnim, nego i kolektivnom sjećanju, propituje važnost prošlosti za razumijevanje sadašnjosti.
Autorica: Zerina Kulović
Upute na tekst:
Elif Şafak, Otok nestalih stabala.
Knjigu možete kupiti u Buybook Shopu.
Dunjalučar 