Lewis Mumford: Uloga utopija
Platonova misao da bi se ljudska zajednica mogla svjesno preoblikovati i usavršiti na razuman način – da je ona zapravo umjetničko djelo – vratila se s Thomasom Morusom. Njegova knjiga o tome, »Utopija«, koja je retrospektivno dala ime cijeloj književnoj vrsti, pojavila se u onih stotinu revolucionarnih godina koje su doživjele otkriće i osvajanje Novoga svijeta, te objavljivanje Kopernikova djela »De revolutionibus«. A ako je sam Morus, kako sugerira doktor Arthur Morgan, poput svog pripovjedača Hythlodaya imao vijesti iz prve ruke o sistemu vladavine kod Inka u Peruu, to bi samo dodalo dah povijesne autentičnosti ponovno uskrslom mitu o mašini. Jer društvena regimentacija i megalitske građevine Inka, da ne spominjemo njihovo obožavanje sunca, predstavljaju još neobjašnjenu, ali upadljivu paralelu s istim pojavama u mnogo ranijem Dobu piramida u Egiptu.
U usporedbi s doktrinom progresa, klasične utopije od Platona naovamo imale su malo utjecaja. Bilo bi svakako ludo pripisati im izravno neku od velikih društvenih promjena u posljednja dva stoljeća; čak i onih koji su nastojali slijediti utopijske uzore, osnivajući idealne kolonije u Americi i drugdje, bila je samo šačica, a njihovo nadahnuće potjecalo je obično iz milenijarnih religioznih aspiracija, kao u mormonizmu i cionizmu. Sto se praktično uspješnih idealnih kolonija tiče, onih u Oneidi, New Yorku, ili u Amani, Iowa, one su svoje samoispunjenje doživjele samo privremeno i prebrzo su se dokinule same od sebe.
Ipak, utopijska literatura od početka je imala tajnu vezu s nastajućim sistemom kolektivne mehaničke organizacije. Tek danas raspolažemo s dovoljno povijesnih podatka da s vjerovatnošću slijedimo taj put. Ako je istinski cilj ljudskog razvoja bila savršenost zajednice, onda je sistem koji svaki specializirani dio oblikuje za djelotvornije obavljanje njegove posebne funkcije, morao na kraju taj posao obavljati s efikasnošću stroja.
Površinski gledano, koncept utopije implicirao je upravo suprotnost napretku: kad je savršenost jednom ostvarena, autori utopija nisu vidjeli potrebe za daljnjim promjenama. Čak i Mars napušta svoju dinamičnu hegelijansku ideologiju u trenutku kad se ostvari komunizam. Po tome bi idealno društvo djelovalo u beskraj, poput dobro podmazanog stroja, pod rukovodstvom kolektivne diktature. Biheviorističko prilagođavanje društvenih mrava i pčela dokazuje da je takav mehanizirani kolektiv doista u okviru organskih mogućnosti.
Pa dok u predviđanjima raznih utopija, sve otkad je Aristotel sačinio prvi komparativni pregled idealnih grčkih zajednica, postoje široke varijacije društvenih i privrednih okolnosti, samo nekoliko klasičnih utopija, osobito ona Williama Morrisa, »Vijesti iz Nigdine«, odbacuju zajedničku temeljnu pretpostavku: planiranje cijelog društva u skladu s određenim ideološkim nacrtom, po kojem se autonomija individualnih organizama, koja do neke mjere postoji i kod najnižih tipova, prenosi na organiziranu zajednicu.
Začudo, iako riječ »sloboda« ponekad nalazimo u utopijama, a jedna iz devetnaestog stoljeća stvarno se i zove »Slobodna zemlja«, sve one prožete su obilježjem totalitarnog apsolutizma, reduciranjem raznolikosti i mogućnosti izbora, te nastojanjem da se izbjegnu takvi prirodni uvjeti ili historijske tradicije koje bi pogodovale raznolikosti ili omogućili izbor. Upravo jednoobraznost i prisila u svakoj utopiji sačinjavaju onu njezinu unutrašnju vezu s megamašinom.
Čak i prije nego što je mehanička slika svijeta obuzela zapadni um, klasične su utopije, pogotovo Platonova i Morusova kao najutjecajnije, već pokazivale ta ograničenja. U svojoj iscrpnoj studiji o utopijama, profesor Raymond Ruyer potvrdio je moju izvornu analizu iz godine 1922, u kojoj stoji: gotovo sve utopije naglašavaju pravilnost, jednoobraznost i život »na komandu« ili autoritarnost, izolaciju i autarhiju. Nije nevažno da podvlače i neprijateljstvo prema prirodi, što dovodi do nasilja nad prirodnim okolišem pomoću geometrijskih ili mehaničkih oblika, te do zamjene prirodnih proizvoda umjetnim proizvodima ili nadomjescima.
Te fiksacije postaju još čudnovatije kad ih nađemo u dijelu tako osjetljivog i humanog mislioca kao što je bio Thomas More. Jer život što ga on opisuje, uglavnom je samo snažna idealizacija stvarne prakse srednjovjekovnih gradića i ladanjskih palača, što ih je u svom pregledu Londona, nezavisno od njega, opisao Stowe. Međutim, preko tog uzorka Morus prebacuje svoj plošni, proturječni režim, svoj ideal, u kojem su jednoobraznost i pravilnost ciljevi po sebi. Kako inače objasniti njegovo čudnovato hvalisanje da onaj koji poznaje jedan grad Utopije – poznaje sve? Ispod srednjovjekovne odjeće Morusove savršene zajednice, čelični robot već je počeo micati svojim umjetnim udovima, ubirući plodove života svojim čeličnim šapama.
Kakav je smisao svih tih mnogih nastojanja da se mogućnost ljudske sreće poistovjeti s nekim oblikom autoritarnosti, ili što je još češće, s mračno autoritarnim društvom? Ta je jalova maštarija, plutajući mozgom desecima tisuća godina, ostala poput sna o mehaničkom robotu ili o čovjekovom letu. Sa srastanjem mehaničke slike svijeta, Utopija je poprimila novu ulogu: poslužila je kao prefabricirani idealni model za stvarno društvo, što ga je omogućavao ubrzani proces mehanizacije. Iako i danas vrlo malo ljudi sumnja u idealni oblik i konačno odredište industrijske organizacije koja se oblikuje u naše vrijeme, sve to zapravo ide prema statičnoj konačnosti, u kojoj će promjena samog sistema biti tako nedopustiva, da će se moći izvesti samo potpunom dezintegracijom ili razaranjem. Ukratko, ispada da utopija uopće i nije tako nedosežan cilj u usporedbi s operativnim granicama našeg današnjeg razvoja. Gledana realno, utopistička književnost, ako joj dodamo i znanstvenu fantastiku, predstavlja presjek »nadolazećeg« svijeta, kako ga shvaćaju akreditirani službenici napretka.
Nemojte krivo čitati ovu interpretaciju: uzročna veza ne postoji. Objavljivanje stanovitih književnih i znanstvenih utopija nije ozbiljno djelovalo na stvarni proces mehanizacije. Uz iznimku Baconove »Nove Atlantide«, utopije praktično nisu djelovale na tehniku, iako su neke slučajne, poput Bellamyjevog »pogleda unatrag«, mogle tekuće inovacije dotjerati do njihovog socijalnog rezultata. (Bellamy je čak, poput Fouriera i njegovih prvotnih planova za falansterije, ponudio i neke nužno konkretne sugestije, što su Mara i Engels svjesno izbjegavali.) Bilo bi, doista, točnije smatrati da je iznimno brzo tehničko napredovanje valoriziralo idealno načelo svih utopija i dovelo do socijalnih posljedica koje bi prilično zbunile one izvorne pisce. »Utopije«, primijetio je ruski filozof Berđajev, »izgledaju mnogo ostvarljivije nego u prošlosti. A mi smo suočeni s mnogo mučnijim problemom: kako spriječiti njihovo konačno ostvarenje . . . kako da se vratimo društvu bez utopije, manje ‘savršenom’ i ‘slobodnijem’.«
Još jednom: nisu u pitanju neuspjesi mehanizacije, nego postignuće bezbolnog savršenstva. Tim imperativnije moramo pomno ispitati sliku navodnog društvenog blaženstva koju nalazimo u našim tehnološkim utopijama. Utopije su stvarno korisno poslužile kao »pokusni baloni«, nudeći ovaj ili onaj oblik kolektivnog mravinjaka koji danas stvaramo. Raznorazna »savršena« buduća društva o kojima pišu pisci utopija, nisu zapravo prospekti za novo zlatno doba, koje je dovoljno daleko da bi dopustilo njihovu realizaciju. Naprotiv, one su samo subjektivne slutnje o opasnim realnostima koje je vrlo lako moguće ostvariti – zahvaljujući tehnologiji.
Drugim riječima, utopija je tajno odredište nevidljive i sveobuhvatne megamašine: ono isto odredište koje je Teilhard de Chardin oslikao kozmički, u čudnovato euforičnom raspoloženju, kao točku Omega. Pregledajmo, ukratko, sva takva upozorenja, prije nego što se suočimo s njihovim eventualnim ishodom.
Izvor: Lewis Mumford, Pentagon moći
Dunjalučar 