Proza: Armin Šetić


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Magarac

Daleko od očiju poznate nam stvarnosti, preko nepregledivih mora i pustinjskih dolina, živio je narod utpoljen u snenost svog bezbrižnog jalovog života. Bili su skoro goli i bosi, a toliko su im oči žudjele za nestvarnim bogatstvom koje su vidjeli jedni kod drugih, da se međusobno nisu mogli podnositi, iako su  imali podjednako prazne džepove.

Nisu mogli pogledati svoj odraz u ogledalu od malicioznosti, od silne agresivnosti, nezadovoljstva, proklinjali su svakog ko bi se uspio izdignuti iznad prljave prašine generalnog siromaštva te preletjeti visine njihove male države. Kada bi im neko od tih ljudi, koji su spas potražili u znanju, ponudio pomoć svojom sposobnošću, s ogorčenjem bi ga kamenovali i protjerivali. Plašili su se prosvjetljenja, mislili su da će to naškoditi jednolikosti bajate realnosti u kojoj su živjeli i teško da su se mogli osloboditi trnja tupoumnosti u kojem su bili zarobljeni. Živjeli su u anarhiji, ali dana kada glad postade nepodnošljiva, odlučiše izabrati lidera misleći kako će im on pomoći da se riješe nesreće.



Nisu htjeli izabrati omražne pametne pojedince, ali od silne sujete i zlojedljivosti nisu se mogli ni međusobno dogovoriti ko će ih povesti u imaginarni raj sutrašnjice, pa su odlučili da biraju između konja i magarca. Izabrali su magarca, jer je konj bio previše plemenita životinja za njih. Magarac je imao svoga vlasnika, najjadnijeg i najgoreg među njima. Izabrali su životinju jer su željeli vjerovati kako će njihova apsurdna odluka učiniti čudo, jer ih je samo čudo moglo spasiti iz ponora. Čudili su se sposobnosti životinje da piše, konstruiše rečenice, donosi odluke, a zapravo je sve to krišom radio njegov vlasnik, stavljajući hartiju ispred magarca onda kada narod treba doći da pročita odluku koju je vladar donio.

Godine su prolazile, a ništa se nije mijenjalo, osim što su oni koje vlasnik magarca ne voli ili ne podnosi zauvijek protjerani, onima koji su imali oskudnog bogatstva, i to malo je bilo oduzeto, narod je postao još gladniji i siromašniji. Na kraju se jedan među njima pobunio zbog nekompetentnosti vladara, kritikujući one koji su ga postavili na prijestolje. Držao je prosvjede, pljuvao i psovao po magarcu, narod poče da slijedi korake galamdžije, ali vlasnik magarca donosio je odluke, koje narod nije ni čitao jer je rijetko ko znao čitati, a i ko je znao teško da je šta razumio, kojima je toliko učvrstio njegovu moć i poziciju da ga je bilo vrlo teško otjerati sa mjesta vladara.

Zbunjeni zašto, tobože, ne mogu svrgnuti magarca s vlasti, počeli su tražiti krivce u onim trezvenim i pametnim ljudima koji su otišli iz njihove države, tačnije koje su jadnici protjerali, i u izaslanicima drugih država koji su nevoljno boravili u njihovoj jalovoj straćari od države. Dok su tako galamili po ćoškovima ulica i kritikovali vlast, jedan starac im priđe i reče:“ Nije magarac kriv što mu narod dade moć“. Utihnuše na starčeve riječi, pa se pokušaše opravdati uvjeravanjem jedni drugih kako nisu oni krivi što im magarac vladar postade.


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png
Bilješka o autoru:

Armin Šetić rođen je 19og novembra 2002. godine u Sarajevu, gdje završava Šestu osnovnu školu i Četvrtu gimnaziju Ilidža. Poslije završene osnovne i srednje škole upisuje Internacionalni Univerzitet u Sarajevu, smjer- Pravni Fakultet. Godine 2018. objavljuje svoj prvi roman “Gazija”, koji govori o dominaciji i samostalnosti žena u politici Osmanskog Carstva. Član je Naučno- umjetničkog društva  “Kritika”, a dvije godine za redom, 2020. i 2021., bio je promotor zajedničkih zbirki grupe autora, u kojima je objavio nekoliko svojih radova. Referiše se na proučavanje društva, društvenih promjena, prava diskriminisanih grupa, ženskih prava, te aktivno piše kolumne, priče i poeziju. Godine 2020. ušao je među deset najboljih radova Planjaxovog pera 2019 sa pričom “Bosanska princeza”. Njegovi tekstovi u kojima se referiše na kritiku nacionalizma, fašizma, korupcije, nepotizma i ostalih djela koja narušavaju etiku i zdravo funkcionisanje društva objavljeni su na web stranicama “Dunjalučar”(“Pošast”) i  “Ženski marš”(“Hipokritovo selo”). Prošle godine objavio je esej u zbirci eseja “Naš stav”, Naučno- umjetničkog društva “Kritika”, koji se zove “Egzorcizam lažnog puritanizma:Transgeneracijske promjene” u kojima detaljno analizira kulturološke i socijalne promjene koje su se desile poslije sukoba 90-ih godina uz kritiku marginalizacije i generalizacije.


Ова слика има празан alt атрибут; име њене датотеке је kjhkhkkhc48d.png