Abdulan Šarčević: Kriza uma
Ko u naše vrijeme pomno gleda šta se u njemu i s njim događa, taj dolazi do pitanja o reljefu povijesti, o onome što je diktirano principom linearnosti i eshatologije, o onome što je dostiglo razmjere planetarnog događanja. U tom se pravcu oblikovao diskurs o moderni i postmoderni. Stoga valja imati na umu plodnost i raznovrsnost tog filozofskog diskursa. Ideje se polariziraju po oprekama između moderne i postmoderne. Ono što je zajedničko u tom sukobljavanju ideja to je svakako da se u njemu o svemu radi i spori.
Predmet rasprava je sam predmet filozofije, odnosno njezin medijum: novovjekovna figura uma. U svojem napadu ona ne zaboravlja da je riječ o onom novovjekovnom biću uma koje dolazi do izraza u tokovima prosvjetiteljstva. On je već u osnovi i početku oblikovanja evropske “moderne”. Prije svega, u osnovama dijalektike društvene moderne, moderne racionaliziranja, ekonomsko-industrijske moderne. Razumijevanje moderne, dakako, zahtijeva i njeno historijsko situiranje. A ono seže do Descartesa, prije svega, do epohalnog kartezijanskog projekta da čovjek učini sebe gospodarom i posjednikom prirode. Budući da moderna potiče iz okrilja 17. stoljeća, da se oslanja na jedan projekt svijeta u smislu metafizike subjektivnosti, ona ima relativno dugu povijest.
Dakle, moderna do kraja 20. stoljeća doživIjava promjene i krize, čak i dalekosežna razaranja. Opstoji u formi jedne moderne metafizike subjekta koja je u srodstvu sa paranoičnom politikom. Njezin kraj odavno iz sebe izvlači svoj beskraj. Danas se društvena moderna suočava sa različitim modernama. Vodeća je, svakako, moderna u formi “postindustrijskog društva” (Daniel Bell). Društvo ostvaruje svoj san da se uredi kao masovno društvo, kao ono koje vjeruje u presudnu moć intelektualnih tehnologija, a ne mašinskih tehnologija. Zato je prijeko potrebna interna povezanost znanosti i tehnologije, društveni konsenzus o primatu teorijskog znanja. Istina je da je to neka vrsta solipsizma dru štva u kojem vrhuni proces tehniziranja, ostvarenje projekta zamjene prirodnog jednim umjetnim poretlom. Naravno, na svim razinama na djelu je jedan tip spoznaje i djelovanja, koji opravdava jedna epistemologija i metafizika. Ali, to znači da društvo odlikuje krajnja racionalizacija života, planiranje i upravljanje društvenim razvojem.
To ne znači, dakako, da se postindustrijsko društvo ne promišlja sa jednog tehnokratskog stanovišta. Tu leži jedna nova svijest o svijetu čije je porijeklo u teorijskim i metafizičkim osnovama moderne, u kartezijanskom projektu svijeta moderne koji nije nedovršen, kako sugerira Jürgen Habermas. Mislim da se suočavamo sa novim konceptom postindustrijskog društva (izraz koji se prvi put pojavio 1968. g. kod Amitai Etzionia)
Ne bih dao tako daleko kao neki teoretičari, filozofi, sociolozi, kritičari-da samo postindustrijsko društvo nazovem postmodernim. Ipak, možemo se složiti da postindustrijsko društvo predstavlja kraj moderne. U tom dobu mi opažamo kako ona u punoj mjeri vezuje uz sebe situiranje tehnofilije i tehnokratije kao mita. On prikriva krizu moderne. Naime, presudno je pitanje: da li je kriza samo kriza moderne, kriza naše epohe, samo regionalna ili pak globalna? Da li je kriza po svojoj prirodi ono što se može spoznati i prevladati, ma koliko nas provlačila kroz labirint užasa i neizvisnosti, ili je ona po prvi put u povijesti ljudskog roda apsolutna, definitivna, beznadežna?
Ako prihvatimo to da je postmoderna, u stvari, kriza moderne, koja je u svojim osnovama metafizička, onda je jasno da ta pitanja može da postavi samo postmetafizičko mišljenje. Bilo bi krajnje nepromišljeno kada bismo je odredili samo kao anti-modernu ili kao novu modernu. Zato ni smo u stanju odgovoriti na ono pitanje o krizi. Da li je ona prolazna ili definitivna, to ostaje otvoreno. Ne samo zato što nam nedostaje ono metafizičko: pogled unazad u vrijeme, u njegove metamorfoze, distancija u prostoru (kako to misli Paul Ricoeur). U postmoderni širi se polje nepreglednog, iznenađenja, realnih i mogućih opasnosti. Uz formu znanja ide ne samo ono profitabilno, moralno i ljudski dobro, već i katastrofa. Zajedno su snage koje nam žele da pomognu u zajedničkom životu na Zemlji, u okviru pojedinih tradicija, političkih sistema, i one koje su neprijateljske. (…)
Izvor: Abdulah Šarčević, U labirintu svijeta.
Dunjalučar 