Baudelaireovo suočenje sa suštinama govora i bića
Svako razmišljanje o poeziji Šarla Bodlera (Charles Baudelaire) vezuje se za nasljeđe romantizma, tu veliku duhovnu prekretnicu kojom, u evropskoj istoriji, započinje novo doba na ruševinama starog svijeta nad kojima još lebdi duh Francuske revolucije. Generacija francuskih romantičara, od kojih mnogi još nisu bili ni stupili na književnu scenu kad su veliki pjesnici njemačkog i engleskog romantizma završili svoj životni vijek, dala je ovom pjesničkom buntu značaj i razmjere epohalnog prevrata otvarajući perspektivu mišljenja i djelovanja na novim estetskim i idejnim osnovama: na udaru nove osjećajnosti našle su se tekovine racionalizma i ideali prosvjetiteljstva. Svoje osloboditeljske vizije i kult individualizma romantičari su prije svega artikulisali u domenu pjesničkog govora ne prezajući pri tom od stvaranja mita o sudbini pjesnika, zanesenjaka i proroka. Romantizam je, nesmnjivo obogatio tokove pjesničkog saznanja i otkrio neslućene prostore imaginarnih ponora.
Glorifikujućl ličnost i ulogu pojedinca u istorijskim zbivanjima, romantizam je formulisao pretpostavke novog senzibiliteta i novog doživljaja svijeta. Pobuna i akcija, kao i zahtjev da svijet i istorija predstave kao integralni dio čovjekovog emancipatorskog elana, dobili su u romantizmu snagu i značaj regulativnih načela i mišljenja i pjevanja i ponašanja. Od biblijskih legendi do savremene istorije, od intimne ispovijesti i do satiričkog i moralističkog pamfleta, od lepršavih kliktaja radostima života do metafizičke zbunjenosti pred neizmjemošću svijeta – svuda je pjesnik želio da istakne primamost subjektivnog doživljaja i nesputanu slobodu svoje inspisane avanture.
No, uza sve to, imajući u vidu različite individualnosti pjesnika i neujednačenost njihovih ostvarenja, romantizam nije uvijek uspijevao da u pjesničkom jeziku oblikuje sve zahtjeve svoje borbene poetike i svog estetskog “misticizma”. Ali romantičari su prvi pokrenuli veliko klatno moderne poezije.
Kada je Bodler rođen (1821), francuski romantičari su bili na domaku svojih programskih ostvarenja, a kada je počeo pisati, poetika romantizma se konstituisala kao neosporan i dominantan izraz nove pjesničke osjećajnosti. Ali Bodlera nije navodio na iskušenje ni izazov sanjalačke imaginacije ni inspirisani elan romantičarske retorike. Pitoreskna deskripcija, precizno notiranje slika, izrazitost forme i njeno kontrastno osvjetljenje jednom priznavanje vanjskog svijeta kao povoda i izvora pjesničkog jezika, Bodler doživljava kao okvir koji je preuzak za njegovu viziju sumazuralisine-a, magijske spiritualnosti i poetske čistote, oslobođene svega pozitivnog, realnog i korisnog. Svojom idejom o “simboličkom suglasju” i imaginarnoj transformaciji realnog svijeta, Bodler je stvorio osnove novog pjesničkog govora i drukčijeg umjetničkog opredjeljenja koje će francuskoj poeziji otvoriti neslućene perspektive | ostaviti neizbrisive tragove u duhovnoj orjentaciji čitave moderne poezije. (str.163.)
Kod Bodlera ne nalazimo ni egzaltaciju zaljubljenog romantičara, zbunjenog pred prolaznošću vremena i krhkošću uživanja i sreće (kao kod Lamartina), ni plačljivu odu jednog ranjenog srca, punu dirljivih akcenata (kao kod Misea), ni eruptivnu snagu zahvata koja moćnom poetskom dikcijom i neizmjernim bogatstvom oblika i ritmova povezuje nebo i zemlju, stvarnost i legendu, kozmičke promjene i “pokrete duše” (kao kog Igoa). Bodler nije ni pjesnik srca ni vizionar titanskih pokreta ni poklonik mitske tradicije, ni fanatični tribun nacionalnih veličina. Nasljeđe romantizma sa svim obiljem i prestižom svojih duhovnih sadržaja nije Bodlera učinilo ni epigonom romantičarske poetike niti ga je spriječilo da otkrije nove horizonte pjesničke imaginacije. Bodler je sav okrenut sebi.
Ali, dok romantičari svoj doživljaj predstavljaju kao univerzalnu dramu i realnost vide kao projekciju vlastite osjećajnosti (“pejsaž je stanje duše”), dotle Bodler nastoji da iz svog vlastitog iskustava izvuče zaključke o mogućoj vezi između poezije i života, između sudbine pjesnika i sudbine jezika. Kao i romantičari, Bodler vjeruje da je pjesnik pozvan da realnost svijeta i svoju ljudsku sudbinu protumači u svjetlu svojih snova; all iz tog uvjerenja Bodler izvlači dalekosežnije zaključke o čovjekovom suočenju sa svijetom koji ga odbacuje kao tuđinca, suvišnog i štetnog. (…)
Izvor: Kovač Nikola, Upitna misao.
Dunjalučar 