Herodotovo čitanje

Herodotovo čitanje

Oko 445. g. pr.n.e. u Ateni je Herodot, Grk rodom iz Halikarnasa, grada na maloazijskoj obali, čitao pred okupljenom publikom dijelove iz svoje velike sage o grčko-perzijskim ratovima i za to je odlukom atenske skupštine – kako kaže Diil, atenski povjesničar iz 4/3. st. pr.n.e. (a citira ga Plutarh, uz nedobronamjernu primjedbu o Herodotovu laskanju Atenjanima) – dobio nagradu u iznosu od deset talanata.

Čak i kad bismo sumnjali u autentičnost ove epizode iz Herodotova života, a nema pravog razloga da ne povjerujemo u njezinu istinitost (osim u visinu honorara koji je, bar iz današnjih autorskih perspektiva, bio enorman i vrijedio je 262 kilograma srebra!), sama činjenica da ta anegdota predstavlja nezaobilazan dio tradicionalnog prikazivanja Herodota i da svoj izvor ima sasvim jasno još u pravoj antici, sama ta činjenica višestruko je simbolična. Naime, bilo je to, po svemu sudeći, prvo zabilježeno javno čitanje jednog proznog djela.

Nastup pred auditorijem bio je, dakako, uobičajen način autorske prezentacije literarnog djela već davno prije Herodota: bar tri stoljeća prije njega počeli su aedi putovati grčkim krajevima i recitirati Ilijadu i Odiseju i druge epove, lirski su pjesnici, i monodijski i korski, nesumnjivo izvodili svoje pjesme uz glazbenu pratnju pred publikom, dramski su autori stvarali upravo za publiku, filozofi su iznosili svoja stajališta pred odabranim ili slučajnim auditorijima, govornici su govorili za publiku.

U kulturi u kojoj je u to vrijeme umnožavanje teksta bio spor i zacijelo skup proces nevelike efikasnosti, jer je rezultirao malim brojem primjeraka, i u kojoj, što je još mnogo važnije, nije još postojala navika privatnog čitanja za sebe, recitacije pred javnošću predstavljale su najlakši put do relativno široke publike. No Herodotovo se čitanje ipak izdvaja po tome što je ono bilo čitanje, dakle reproduciranje unaprijed napisana teksta, dok su se svi drugi spomenuti oblici prezentiranja djela temelji li ili na govorenju nekog predloška naučenog više-manje napamet ili na potpunoj improvizaciji, dakle na postupcima koji su izvođačima omogućavali da se u velikoj mjeri prilagode situaciji i auditorij u: ne treba sumnjati u to da su oni tu mogućnost uvelike i iskorištavali.

Herodot je svoj tekst morao čitati, jer je riječ ne samo o opsežnom djelu (i homerski su aedi morali pamtiti goleme količine stihova) nego i o prozi koja je sasvim očito bila lišena mnemotehničke pomoći ritma poezije i muzike, koja je poeziju nerijetko pratila; osim toga, bila je to proza koja pretendirala na egzaktnost ne samo izričaja nego i iznijetih podataka, tako da je ostavljala posve malo mjesta bilo kakvoj improvizaciji. Prema tome, radilo se o događaju koji je svakako bio nov sa stajališta javne komunikacije i upotrebe jezika u njoj i koji je promovirao prozu kao prihvatljiv oblik literarnog djela, pa su kasniji autori smatrali vrijednim da ga zabilježe ili, možda, a to je iz današnje perspektive zapravo svejedno, konstruiraju i unesu u kolektivno sjećanje Grka.

Posebnu simboličku dimenziju Herodotovu čitanju daje njegova pozornica i tvrdnja da su Atenjani očito bili oduševljeni onime što su čuli: jedna kasna verzija ove legendarne anegdote, koju iznosi Markelin iz 5/6. st., čak kaže da je među slušaocima Halikarnašaninove prezentacije bio i petnaestgodišnji Tukidid koji je od ganuća briznuo u plač, te je nakon toga Herodot njegovu ocu preporučio da se dječak počne baviti povijesnom znanošću. Ako nadiđemo ovu anegdotalnu razinu, prisjetit ćemo se da je Herodotovo čitanje smješteno u Atenu polovicom 5. st. pr.n.e., dakle u Atenu koja je već prenijela riznicu Delskog saveza u svoj grad (454) i time sasvim jasno navijestila svoje imperijalne pretenzije, koja je sklopila Kalijin mir s Perzijancima (448) i tridesetgodišnji mir sa Spartom (446) i koja će uskoro (443) početi birati Perikla petnaest godina za redom za stratega; drugim riječima, to je Atena na vrhuncu svojeg uzmaha, omogućenog bez ikakve sumnje i Klistenovim reformama krajem 6. st. pr.n.e. i svjesnim odabirom razvijanja specifične demokracije polisa, koja će, i u svojim idealiziranim i u onim manje idealiziranim verzijama ostati kroz dva i po tisućljeća modelom demokratske države. (…)