Alija Isaković: Kaskade

Alija Isaković (Bitunja kod Stoca, 1932. – Sarajevo, 1997.), prozaist dramatičar, istraživač književne povijesti i jezika. U prozi okušao se u gotovo svim formama (roman, kratka priča, pripovijest, putopis, aforizam), a mnoge prozne tekstove uspješno je prerađivao u kazališne, televizijske i radijske drame. Isaković je romane Sunce o desno rame i Pobuna materije, knjige pripovjedaka Semafor, Taj čovjek, televizijske i kazališne drame To, Generalijum, Hasanaginica, knjigu putopisa Jednom, antologiju bosanskohercegovačkog putopisa Hodoljublje, i dnevničko – publicističku knjigu Antologija zla. Ostavio je prepoznatljiv osobni pečat u uređivanju književnog časopisa Život i edicije Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine.

Alija Isaković: Kaskade

Vidio je kako dvije žene jedu sarmu. Prije toga je dugo gledao rječni lakat u popodnevnom suncu. Dvije žene u netaktičnoj hajci, sa zasukanim rukavima iznad bespomoćne i grdne činije. Jedna je već pojela dvadesetak sami a jedna se nećkala s trećom. Bile su međusobno vanredno nezainteresirane. Dovoljno što ih je činija vezala u čvor na mlakoj travi i na obali, kao čopor što je muklo prezimio negdje. Troma žena je s lahkoćom upropašćavala podgrijane sarme a mršava žena se nećkala: svaku prevrne na leđa i bocka… a sarma skamiče, maše udovima, buni se i očekuje.

Nizvodno, djeca u vrisku, sva od noga i ruka, i pljusak vode oko njih, i dvije bakarne, sada dvije zlatne žice telegrafa u suncu što je već klonulo nad dubokom rječnom dolinom kao umorno i kao suho i kao “dosta mi je ovog dana današnjeg”. Domac je iz hlada mogao s lahkoćom i prezirom promatrati sarme u tehnologiji nemoćnog batrganja i mogao je vršiti sva poređenja koja mu pruža trenutak pravog života i mogao se sjećati prošlosti, nalakćen, s krupnim valuticama ispod tankih rebara, i mogao je da sluša razgovor ali nije bilo razgovora.

Kakva je sarma?

Reče mršava žena. Tek toliko.

Troma mješina podiže vesele oči i zape, časak. Plaha je!, reče onom prizemnom srdačnošću kojom se mravojedi oglašavaju iz tople busije. Nije izdržao, nalakćen. Žene nisu obraćale pažnju dok sjenkom nije presjekao njihove kretnje nad činijom ga opazi zalogaj i skvrči se krupan i nespretan. Gospođo, zašto toliko jedete?

Domac ču svoje jezgrovito pitanje i bi mu drago što više ne trpi koliko je trpio gledajući samo.

Troma mješina ga odmah omrznu. Mršava žena se namršti i zašilji. Mljackanje bjelančevine, ali sada iznad njedara i malo ukoso, nehajno, kao košnja u pristranku. Zašto jedete toliko, gospođo?

Gledaju ga i ne znaju kako sve i koliko da se zaprepaste i ustuknu. To je trenutak kad izgledaju ružne, više nego obično, i drukčije. Domac vidi sarme u njihovin očima, vidi kosu uvijenu sarmama, vidi njihove haljne umrljane sarmama i vidi da žene ne poznaju pravi govor i htjede debelu udariti odmah nogom ispod ušiju tako da to bude njegova prva smišljena kretnja poslije koje može biti ovo ili ono. Važno mu se učini presjeći taj proces silnog omalovažavanja količine i ubiti ženu, ako ne mogne drukčije. Zakorači tvrd i usmjeren.

Gospođo, poznavao sam djevojčicu koja nije jela devetnaest dana a vi sada na moje oči pojedoste toliko. Zašto? Pogledajte niza se, pogledajte svoje obronke. Vi ste prirasli za zemlju kao uzvišenje. Kao brežuljak obrastao korovom, ili kao truhlovina. Vi u jednom svom stegnu imate nekoliko života sahranjenih. Zašto ste potamanili onolike sarme? Zašto? Vidjeli ste, ima ih mnogo, razgrmuli ste činiju i kao ne naprežuči se osobito… Sve uz bezazlen osmijeh, kao zločinac kakav. Jeste li vi isli u školu? Sram vas bilo, gospođo! Blato, vi ste blato od koga ni sam Gospod ne bi više mogao napraviti čovjeka! Đubre! Đubre! Pođe nogom na ženu, mršava vrisnu i skoči, a debela se samo muklo ugnu privlačeći činiju uz bok. Nasmija se ozdo “H-h”. Gleda Domcu u oči, pravo u oči.

Domac iskorači na obalu. Sad su žene mogle da mu izbliza vide mršava leđa i tanak potiljak i mogle biti mirne neko vrijeme, i jesti i bježati, a mogle su ga gurnuti u rijeku da se rashladi ili da se utopi. U njegovim mirnim očima voda i pokoji list na vodi i pokoji insekt, i svjetlucavost mliječna kao djetinjstvo. Kad su nas primili u Dom poslije svih potucanja i patnji, svima je bilo dozvoljeno da se najedemo do mile volje, i preko toga. Niko od nas petero nije vjerovao da će to dugo trajati i sa strahom je gutao zalogaje i tankim laktovima čuvao ono što mu je iznenadno dodijeljeno. I ponovo jeo i strahovao i drhtao i zazirao od drugoga. Dom je bio na obali mora a Dila je donesena iz Bosne, malo mlađa od nas, promrzla i gladna i prozirna kao đerđef. Nije devetnaest dana jela ljudske hrane i zato nije vjerovala ljudima. Imala je svoju misao o svemu, da ne govorimo sada šta je mislila o hrani. Ljudi su joj dozvoljavali da krade iz kuhinje i magacina i da krije hranu u posteljini i zakopava u vrt pored mora, ispod agava koje su mogle da zaštite svojim mačevima. Da ponovo krade, sakriva i jede i zazire od prijateljskih razgovora i prigovora. Koliko je to trajalo? Zapamtio sam je toplu i prisnu i uplašenu. Došla je, jednom, oko ponoći i legla pored mene u krevet, sva u bijelom duge crne kose, i topla. Vrisnuo sam prestrašen, ona se također prepala i pošla preko gusto postavljenih kreveta prema vratima, kao da ne dotiče zemlju. Čuo sam samo njeno muklo “H-h” i ništa poslije toga. Svi su se probudili, koliko nas u sobi! Dila je od toga bila bolesna i nije išla u školu neko vrijeme i neko vrijeme nije toliko jela. Niko nije znao zašto je došla nama, kad je spavala u sobi ispod naše, a sve su sobe bile iste u tom samostanu koji je bio naš Dom i svi hodnici svedeni i mračni i dugački. Svi su me gledali sutradan ali nisu zna li zašto je baš meni došla. Samo, ona je bila djevojčica a ja dječak i to je sve, i puno. Volio sam što me tako toplo i iznenadno dodirnula. U sobi gdje sam ja spavao te posljednje ratne zime spavali su sami upišanci i nije se događalo da nam neko dođe, ikako, a pogotovu djevojčice koje su tada mogle o nama misliti i tako i tako hihotati se i plaziti nam jezike i dobacivati nam riječ “Upišanci!” koju smo najviše izbjegavali i strašili se svega što je s njom u vezi, a bilo je toga, ih!

Dila nije bila debela, nije bila ružna ali nas je izbjegavala, sva bljedolika i mirna i lijepa sa crnim kikama kakve imaju neke djevojčice koje su uplašene i stidljive ili su siročad, što smo svi bili. Kad kažem da sam je volio to je prvi put što govorim o tome. Ikome. Dilu su ubrzo premjestili u drugi dom (zašto?, domci to nikad ne pitaju) i više je nisam vidio i nisam zaboravio. Obično sam mislio o njoj pored mora na malom domskom pristaništu zaštićenom stijenjem s lijeve strane, i tako onog decembarskog popodneva pao u more. Evo gdje sam rasjekao glavu kad sam pao i kad su me izvukli i poslije kaznili vaspitači jer nisam bio na korepeticiji. Ostalo mi je da se sjećam kakva je bila onda, onakva, i da se nafam da ću je opet negdje sresti, nekako. I koliko godina tako? I zašto sve? A ja tu gdje sam. Sam.

Pa ja sam Dila iz Doma, reče troma žena i grohotom se nasmija.

Domac gleda kako joj se trese podvoljak i, ne nalazeći pravu mjeru zaprepašćenja, ostade otvorenih usta i zapaljenih očiju, a voda, koja je trenutak zastala da se poigra svjetlošću, produži pored njega u bezazlenom, svojeglavom mrmorenju.

Uzmi koju, Domac!, reče Dila iskreno, ispruživši ruke.

Domac ugleda praznu činiju i zaplaka.