Dževad Karahasan: Ogled o razumijevanju

Dževad Karahasan: Ogled o razumijevanju

Fantazija na jednu kartezijansku temu

Rede vom 24. März 2011 im Akademietheater

“Kad poželite da nekoga uistinu prokunete, poželite da mu se ideali ostvare“, preporučivao je veliki hrvatski i evropski pisac Miroslav Krleža. Ne znam je li ga ostvarenje njegovih ljevičarskih ideala u socijalističkim državama, koje je upoznao, dovelo do gorkog saznanja na kojem se temelji njegova preporuka, ali je logično povjerovati da je imao poneko neveselo iskustvo s idealima i njihovim ostvarivanjem. Krležina preporuka se naime temelji na mudrosti, a mudrost je saznanje koje se ne stiče logičkim zaključivanjem nego iskustvom. Ili se njegova preporuka prije svega temelji na uvjerenju da njega ne može stići kletva koju preporučuje? On je, naime, vjerovao da čovjek, koji sanja ostvarivo, nije zaslužio sposobnost da sanja, pa je logično pretpostaviti da je mislio kako njemu ne može prijetiti ostvarenje njegovih snova. Je li, drugim riječima, nudio ljudima magijsku formulu od koje je sam bio siguran? Ne mogu to znati, ali s dosta razloga moram vjerovati da je Miroslav Krleža s idealima imao malo sreće. S opsesivnim željama, s onim što jednom riječju nazivamo snovima, veliki pisac je prošao mnogo bolje – te želje mu se uopće nisu ostvarivale, pa ga nije mogla razočarati nesavršenost njihova ostvarenja.

Tako je naprimjer Krleža sanjao o tome da na svoj jezik prevede Karla Kraussa i Endre Adya. Više puta je izrazio uvjerenje da bi to bila dobit za kulturu i za jezik, postoje indicije da je i radio na tim prijevodima, bezbrojna su svjedočanstva koja povrđuju da je obojicu pisaca, pogotovo Kraussa, intenzivno i uvijek iznova čitao. Ali mu se san nije ostvario: niti je objavio prijevode na kojima je radio, niti su u njegovoj ostavštini nađeni rukopisi tih prijevoda. Ne znam šta je Krleža mislio o prijevodima Kraussa i Adya koji su objavljeni na njegovom jeziku, pretpostavljam da ih nije smatrao boljim od svojih pokušaja, dakle da ih nije smatrao dobrim. Tu se, uostalom, slagao s autorima tih prijevoda, koji su javno priznavali svoje nezadovoljstvo i uvjerenje da to što su uradili nije ravno originalu, pa ni dostojno njega. Nama, koji smo te prijevode čitali, njihova nesavršenost nije smetala da prepoznamo velike pisce i da uživamo u njihovoj književnosti.

Prijatelji, kojima je mađarski maternji jezik, pripovijedali su mi nešto slično o prijevodima Krleže na mađarski, pogotovo o prijevodu njegovih „Balada Petrice Kerempuha“. Zoltan Csuka, Krležin prevodilac na mađarski, mnogo puta se žalio da je hibridni jezik „Balada Petrice Kerempuha“ gotovo nemoguće razumjeti, a sasvim nemoguće prevesti, pa u skladu s tim nije ni pokušavao sakriti nezadovoljstvo svojim prijevodom Krležinog spjeva. Ti su me prijatelji uvjeravali da prevodiočevo nezadovoljstvo, kao ni pretpostavljeni nedostaci prijevoda, njima nisu smetali da prepoznaju velikog pisca i uživaju u njegovoj književnosti. Vjerujem im, naravno, Krleža je uostalom dobro govorio ma arski i tijesno sura ivao sa svojim prevodiocem, s kojim i prijateljevao.

Znam da je veliki prevodilac Zlatko Gorjan, specijalist za prevođenje „neprevedivih knjiga“ kakva je „Ulysses“ Jamesa Joycea, bio duboko nezadovoljan svojim prijevodom Musilovog romana „Čovjek bez svojstava“. Upravo tom prijevodu i tom prevodiocu dugujem do danas neprekinutu ljubav prema Musilu, zato sam dužan posvjedočiti da je čitanje Gorjanovog Musila izuzetan književni užitak. Mnogo godina nakon što mi je Zlatko Gorjan otkrio Musila, čitao sam original „Čovjeka bez svojstava“ i tako stekao još jednog „svog Musila“, koji se unekoliko razlikovao od onoga kojeg mi je Zlatko Gorjan otkrio i darovao svojim prijevodom. Volio sam i volim Gorjanov prijevod Musilovog romana, volio sam i volim njemački original tog romana, uživao sam u jednome i u drugom tekstu, volim i čuvam doživljaje koje su mi ti tekstovi darovali, a da nikad nisam doveo u pitanje različitost tih doživlljaja, niti se pozabavio tim razlikama. Kako je moguće da nisam došao na ideju da „provjerim“ prijevod kojim je sam prevodilac bio nezadovoljan? Kako razumjeti činjenicu da su u mom duhu godinama stajale jedna pored druge dvije slike Musilovog romana, a da ih uopće nisam poželio usporediti, provjeriti jednu drugom, odgonetnuti kako se i zašto razlikuju?

Bojim se da bi iz do sada rečenoga mogli nastati razni nesporazumi. Moglo bi se, naprimjer, zaključiti da tvrdim kako nema i ne može biti loših prijevoda, a to mi zaista nije namjera, ja dobro znam da ih ima jer sam i sam bio njihova žrtva. Radi se samo o tome da su svi prijevodi koje sam do sada spomenuo jako dobri, nezadovoljstvo njihovih autora kazuje da se radi o ozbiljnim prevodiocima, a nipošto ne kaže da nema loših prijevoda. Drugi nesporazum koji bi se mogao pojaviti i koji se već sada mora otkloniti, vezan je za predmet ovog razmišljanja: ovo ne želi biti razgovor o prevođenju, nego o razumijevanju, prevođenje je uzeto za ishodište teksta samo zato što se priroda razumijevanja možda najbolje može promatrati i pojmiti upravo na primjeru prevođenja. Prevođenje i razumijevanje naime nisu identični, ali su neodvojivi, oni se ne mogu svesti jedno na drugo, ali se jedno u drugome pokazuju i međusobno se objašnjavaju.

Kako naprimjer prevesti djela Ive Andrića? Andrić računa s totalitetom jezika, najsitniji elementi jezika, koje prosječan govornik u svakodnevnoj komunikaciji uopće ne primjećuje, u Andrićevom pripovijedanju često dobivaju prvorazredne pripovjedačke funkcije. Konstrukcija pripovijetke „Prokleta avlija“, naprimjer, temelji se na razlici između ekavske i ijekavske varijante Andrićevog jezika, jer upravo ta razlika određuje govornika, pa prema tome modus govora i perspektivu iz koje govornik gleda stvari. Ekavska varijanta rezervirana je za Andrićevog anonimnog pripovjedača, a time za vanjsku perspektivu, neutralan govor i prezent, dok ijekavskom varijantom govore likovi pripovijetke, što znači da je uz tu vrijantu vezana unutrašnja perspektiva, subjektivan govor, emotivna bliskost. To je ujedno razlika između vidljivog i nevidljivog, ovoga i nekog drugog svijeta, jer je pripovjedač živ a svi likovi su, već na početku pripovijetke, mrtvi („Prokleta avlija“ počinje popisom ostavštine glavnog junaka fra Petra). Kako razliku izme u ekavske i ijekavske varijante prenijeti u jezik koji te varijante đ nema? Ili sintaktička inverzija u naslovu romana „Na Drini ćuprija“, koja subjekt stavlja iza priloške odredbe i daje formulaciji arhaični ton legende, predanja, stare kronike…. Prijatelji su me uvjerili da bi takva sintaktička inverzija u njihovim jezicima kao rezultat imala glupost, a ne arhaični ton legende ili nešto slično.

Isti prijatelji su me u nizu razgovora uvjerili da su itekako dobro razumjeli Andrićeva djela, koja su čitali u prijevodima, ma koliko ja mislio da ti prijevodi nisu mogući. Razumjeli su ih, uživali u njima, izgradili na temelju te lektire svoju sliku Andrićevog djela i svijeta koji u tom djelu nastaje. Nisam čitao ni jedan od tih prijevoda, ionako se ne bih mogao osloboditi slike Andrićevog djela koja je neraskidivo vezana za moj jezik i jedino u njemu moguća, ali sam se mnogo puta mogao uvjeriti da moja slika Andrića nije „bolja“ ili „istinitija“ od slike bilo koga od njih. O čemu se radi? Kako to shvatiti?

Vjerujem da se radi, između ostaloga, o tome da je jezik mnogo više od sredstva sporazumijevanja, kao što je riječ mnogo više od pukog nosioca informacije. To pogotovo vrijedi za jezik (i riječ) u pripovjedačkoj umjetnosti, koja podražava živi, neposredni, individualni govor; umjetnost, uostalom, i nastaje u onim dijelovima i na onim planovima jezika koji izmiču mreži sistema, poretka, racionalnog pritiska kojim se jezik nastoji pretvoriti u pouzdano sredstvo sporazumijevanja. Jezik i riječ pamte, pamćenje jedne zajednice mnogo pouzdanije se čuva u jeziku, nego u dokumentima, spomenicima, historiografskim knjigama, a tako je i s individualnim, pogotovo emotivnim, pamćenjem. Jezik i riječ, to jest svaki govorni iskaz, pokazuju odnos govornika prema onome o čemu govori, kao i prema onome kome govori. Riječ, to jest govorni iskaz, pouzdano otkriva patetičko biće onoga ko govori. Istinu govoreći, jezik najmanje koristimo za čistu razmjenu informacija, a mnogo više govorimo da bismo izrazili svoje osjećanje i stanje, da bismo nekako djelovali na sugovornika, da bismo s nekim ostvarili prividni kontakt, kao u takozvanim small talks koje vodimo sa svojim bližnjima upravo zato da izbjegnemo svaki stvarni kontakt s njima. Govorimo da pobjegnemo od samoće, govorimo da bismo shvatili koliko smo sami, govorimo da uvjerimo nekoga (makar sebe same, ako nikog drugog nemamo pri ruci) u nešto što nije, govorimo da poreknemo ono što jeste …

Književnost, kao što rekoh, otkriva i afirmira one slojeve jezika po kojima je on više od sredstva komunikacije i riječ više od nosioca informacije. A dobar prijevod u novi jezik prenosi upravo to. Dobar prijevod prenosi u novi jezik pamćenje riječi i ritam govora pojedinih likova, prenosi, metaforično govoreći, glas svakog od likova i pripovjedača, a ne informacije, prenosi ono što je „iza riječi“ i „iza gramatike“, ono što jeziku omogućuje da iskaže i ono sasvim pojedinačno i neponovljivo jednog čovjeka ili jednog događaja. Upravo zato što nastaje na onom planu na kojem se jezik otvara individualnome, artikulira ga i čuva, književnost se mora saznavati onako kako se saznaje druga osoba – kroz odnos dvaju subjekata. To vrijedi za svu dobru književnost, onu koju se uživalo u originalu, kao i za onu koja je dobro prevedena.