Kraćenje vrhova
Ljudi i žene u njenom kraju
Za ženu koja umre bez duge kose
Govore da je prvu noć u kaburu dočekaju zmije
Pri tome kažu šta je žensko bez kose
Ona je još kao djevojčurak u suzama kratila vrhove
Zamišljajući praiskonske zmije
Kako joj gmižu po tijelu i ulaze u u utrobu koja zjapi
Sada kada joj je rak ocrtao svu nemoć na licu
Na fotografijama izgleda sasvim izopćeno, uvehlo
Duboko vjeruje da ju je stigla Božija srdžba
Na fotografijama uvijek pogled diže prema gore
Gledajući da li su se raznbojne mekane zmije ugnijezdile zauvijek
***
Ti si projektovana tako da često izlaziš iz svoje sobe
Oprosti, ali skoro svaku noć smaraš grad mlitavom sjenom
Žena u tidesetima, uplakana, zaboravila si zaključati vrata
Tvoja djeca prigušenim tonom plaču za tobom
Oprosti, moj muž, moja djeca i ja
Sasvim lijepo postojimo uprkos tvojim ranama
Čak štaviše, čitava ova zgrada, baš lijepo spava
I briga nas za tvoje duboke rane
Osim što me strah da moj muž i ja ne počnemo urlikati
Baš kao tvoj muž i ti
Ipak, žudim da te gledam kroz raspukli prozor podstanarskog stana
Nekad mi se čini da si umrla više puta kroz noć
I nekako mi je teško zaspati
Kao da me dozivaš
Da tvoju matericu natjeram da progovori,
Pa da se napokon oslobodiš
Patrijarhata, vlastitih pogrešnih ubjeđenja,
Ili čega više ne
Vlastito si čudovište koje će se ušunjati ujutro
U čudovišni stan u kojem se djeca iskreno raduju tvom liku
Mi ljudska bića se moramo držati jedni drugih
Ali meni je teško
Zazirem od tebe, od tvog postojanja
I tu se završavaju naše filmske uloge
Ostatak dana kuhamo ručak
Plačemo režući luk tik jedna ispod druge
***
Idem da nađem sebe
U knjigama koje sam davno čitala
U korici hljeba koju sam jela, a da ju nisam pošteno zaradila
Planirajući šta će sa mnom biti u budućnosti
Razapela sam šator ispod našeg prozora
Zoveš me unutra, kuneš se da je prehladno
Za jednu ženu nedovoljno ogrnutu zadovoljstvom
Grad živi pod jakim svjetlima
Tideset je dana kako si ostavila svoju djecu i pobjegla u Noevu barku
Mogla si samo noću pisati
Spasiti se
Mogla si čitav svemir pozvati
Ali ne bi bila sretna
Od dvije vrste, nisi trebala postojati u svakoj
Mali dječaci će sačuvati tvoj šator od iznenadnog napada vjetra
To su tvoji mitski sinovi
Koji su se zaklnjali
Da ti ništa u životu ne fali, jer dovoljno imaš da piješ i jedeš
I da, toplo ti je, u još toplijem domu.
Bilješka o autorici:
Emina Đelilović-Kevrić, rođena 8.12.1989. g. u Travniku, živi u Vitezu. Nakon studija b/h/s jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zenici, na istom odsjeku je magistrirala na temu: “Konstrukcija pamćenja u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici: reprezentativni modeli logorskog iskustva u književnosti” Trećenagrađena je na konkursu “Slovo Gorčina” Mak Dizdar 2011. g. za prvu neobjavljenu zbirku. Dobitnica je nagrade Oslobođenja za kratku priču 2015., nagrade FEDI za najbolju neobjavljenu bajku 2016. Autorica je zbirke poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016) i zbirke kratkih priča “Izbrisani životi” (Dobra knjiga, 2021). Objavljivala je u mnogim domaćim i regionalnim književnim časopisima.
Dunjalučar 