Žena crvene kose – Orhan Pamuk

Žena crvene kose – Orhan Pamuk

Ja sam, ustvari, želio postati pisac. No, nakon događaja koje ću vam ispričati postao sam geolog i poduzetnik. Neka moji čitatelji ne pomisle da se zato što počinjem pripovijedati svoju priču već sve zbilo i ostalo iza mene. Što se više sjećam, sve više tonem u uspomene. Slutim, zato, da ćete i vi za mnom biti uvučeni u tajne očeva i sinova.

Roman Žena crvene kose, turskog pisca Orhana Pamuka (prvi put objavljen 2016. godine), obilježava jezička i stilska jednostavnost ispod koje leži kompleksnost emocija i ljudskog života. Mogli bismo reći da je Žena crvene kose »coming of age priča« o mladiću Džemu kojeg honorarni posao kopanja bunara sa majstorom Mahmutom dovede do prvog ljubavnog iskustva, samootkrivanja, te otkrivanja porodičnih tajni. Iako je na prvi pogled jednostavan, u roman su utkane snažne intertekstualne poveznice sa Sofoklovom tragedijom Kralj Edip i Firdusijevom Šahnamom, mitovima, narodnim vjerovanjima i ritualima,propituje prirodu odnosa otac-sin, edipov kompleks, predodređenje, sudbinu i slučaj.

Roman počinje odlomkom iz Nietzscheovog Rođenja tragedije, na što se nadovezuju citati iz Kralja Edipa i Šahname, iz čega se izvodi zaključak da se od prošlosti, kao ni od tajni, sakrivenih duboko u porodičnoj ili ličnoj historiji, ne može pobjeći.

Kako Džem, koji je ujedno i pripovjedač, naglašava već na početku romana, on ne okreće glavu uspomenama, već tone u njihove tajne, uvijek i iznova se vraćajući u ljeto 1985. godine, kada je i dalje želio biti pisac, kada je maštao u budućnosti. Nakon što ga je otac otac zbog svojih političkih uvjerenja morao napustiti, Džem se naglo suočava sa odrastanjem i brigom za majku, te poslije slabo plaćenog posla u knjižari, gdje će se susresti sa zbornikom tekstova o snovima koji će mu promijeniti život iz temelja, pronalazi posao kao bunardžija, pod mentorstvom oštroumnog starca Mahmuta.

Džem će u Mahmutu vidjeti očinsku figuru, on je poput neke vrste maga koji u vrijeme industrijalizacije intuicijom traži savršeno mjesto za bunar, izvor je narodnih priča i vjerovanja. Njegove besjede prepune su arhaičnih izraza, avantura, predskazanja i upozorenja. U jednoj od svojih večernjih šetnji do naselja Ongoren Džem će ugledati Ženu crvene kose, koja u tom trenutku predstavlja enigmu, snoviđenje: Njeno me se držanje dojmilo. Crvena kosa joj je nekako čudno blistala na svjetlu. U trenutku me je pogledala kao da sam neko njoj odranije poznat, kao da me pita odakle ja tu, i baš tada su nam se pogledi susreli. Pogledali smo se kao da oboje tražimo, preispitujemo neku davnu uspomenu. Tonući u san, posmatrao sam zvijezde i nastojao se sjetiti lica Žene crvene kose.

Majstor Mahmut je pričao legende o odnosu očeva i sinova, pričao je o Rustemu i Suhrabu, ocu koji je greškom ubio sina, čija sudbina je opjevana u Šahnami, a čiji užas i tugu Guldžihan, Žena crvene kose rekreira na sceni putujućeg pozorišta. Kada Žena crvene kose postane Guldžihan, kada prestane biti snoviđenje i postane žena koja je prestala farbati svoju kosu sintetičkim bojama i počela rukom vagati kanu na pijaci, da bi se približila prirodi crvenokosih žena u historiji i umjetnosti, tada njen i Džemov odnos postaje komplicirana sadašnjost čiji kraci sežu i u prošlost ka Džemovom ocu, i u budućnost ka Džemovom sinu. Radnja romana nije linearna, Džem se prisjeća svog boravka u Ongorenu, tragičnog i naglog odlaska, cjeloživotnog, skoro pa paranoičnog propitivanja sudbine majstor Mahmuta od kojeg je pobjegao, brak bez djece, saznanje da mu je noć sa Ženom crvene kose donijela sina, utapanje u putovanjima, muzejima i galerijama u potrazi za slikama i knjigama koje prikazuju ključni trenutak mitova koji ga opsjedaju, kada otac shvata da je ubio sina i kada sin ubija oca.

Džemova sudbina, životna priča njegovog oca, kao i sudbina njegovog sina, neobično se prepliću sa ovim legendama, pa i same poprimaju osobine legende, priče u koju je potrebno vjerovati da bi postojala: Naravno, ti bolje znaš kako ćeš započeti svoj roman, ali tvoja bi knjiga, kao i moj posljednji monolog na sceni, morala biti i iskrena i bajkovita. Realistična kao šroživljena priča, ali i čuvena kao legenda. Tada će je svi razumjeti, a ne samo sudija. Ne zaboravi da je, ustvari, i tvoj otac želio postati pisac.