Poezija: Ernad Musić

Ove noći Srebrenik je bez rasvjete

Noć je mrka ko pekmez. Probudila me je kaplja vode. Gledam
kroz prozor. Ovo nije prvi put da vidim tminu utonulu u grad.
Ograničen sam vidom, žmirim. Odonud, čujem dječiji plač.
Moje suze ne mogu kontrolisati. Odovud,
ona spava:
pomjera se i njeno rame obasjava prostor i vrijeme. Odonud,
čujem dječiji smijeh. Moj smijeh puštam. Odovud, ona se budi.

— Zašto ne spavaš?
— Neko treba da misli nad snom budnih.
— Lezi, bleso!
— Na zapovijed!

Atomi zriju i sjaje ko metal.
Krupna tišina obavija živu noć.
Ljubavnici svijetle.
Živi noć.

Noć u septembru

Šta ću da posadim u se kad više puta sam se odveć razoro?! To ne pada
lišće, to kose su zazlatile! I s kim će ovo srce da
zazori, koga su se tame ovog
tijela hlatile?! Volim septembar i, znam da u
stihovima će ostati samo
magla i žune glas. Moje ruke neku ljepšu jesen
grle. Samo su oči nevidljive —
u njima je riječi stas! Gori veče i gori noć: kojem
besmislu ove misli hrle?!

Šta ću da posadim u se kad više puta me Ništa
iskasapilo?! To nisam pao ja,
to Nakon je vazda stizalo! I sve će ovo dvaput da
fali, a koga bi se to ticalo?
Ko će na barikade da stane pred sultanat
parazita? Daleko je do osvita.

Daleko je do osvita!