Ivan Focht: Revizija kategorija klasične estetike


Ivan Focht: Revizija kategorija klasične estetike

Ljepota je samo jedan načina na koji istina bivstvuje: rekao je Martin Heidegger (Hajdeger) u svojoj studiji “O porijeklu umjetničkog djela” i time fenomenu lijepog oduzeo onu specifičnost i autonomnost po kojoj se u tradiciji razlikovao od istinitog i dobrog kao nešto treće, samosvojno. Stare kategorije estetike (lijepo, ružno, uzvišeno, tragično, komično itd.) prestaju da važe ukoliko u njima nije dato istinito. Moderna umjetnost, nošena gnoseološkim i ontološkim problemima, povlači za sobom I reviziju klasičnih estetskih kategorija, pridaje im nov smisao i prije svega modificira pojam o lijepom u proporciji vlastitim mijenama.



Klasična umjetnost je oponašajući stvarala ljepotu, a ljepota u modernoj umjetnosti nije ništa drugo nego snaga i opstojanje istine. Tako u svim estetikama koje obraćaju pažnju gnoseološkom i ontološkom karakteru umjetnosti i ružno nalazi svoje mjesto pozitivno (Rosenkranz /Rozenkranc/ učenik Hegelov napisao je “Estetiku ružnoga”, jer se istina i preko ružnih predmeta i pojava može snažno izraziti. Sartrova -Mučnina nije kao knjiga mučna, već su mučni samo predmeti i istine u njoj).

Kategorija lijepo, dakle, ne odnosi se na predmete koje umjetnost uzima za svoje teme, već na način na koji su istine o tim predmetima iznesene: može se lijepo pisati (tj. snažno) i o ružnim stvarima, istina o ružnim stvarima može se dati i u lijepoj formi Lijepo se odnosi na istinu umjetničkog izraza (pitanje kvaliteta umjetničkog djela je pitanje. ubjedljivosti i upečatljivosti znakova), pa zato Bense nedosljedno govori da su uživanje i mučnina korelati estetskog opažanja, da uživanje opaža jednako kao i mučnina što opaža i da je ružno estetska negacija, a ne negacija estetskog. Nedosljednost je to utoliko veća ukoliko više smeta Benseu oponašanje i podražavanje predmeta.

Pojam lijepog, dakle, modificira se time što se njegov opseg proširuje na sve istinito što je istinski dato, na misao koja je u stanju da pobudi osjećaj i na onu specifičnu vrstu osjećajnosti koja rađa misli. Lijepo i ružno uopće gube svoje esencijalno tradicionalno značenje kad umjetnost prestaje da bude apel srcu i kad mora da opravda, odnosno, odbaci jedan svijet, kad postaje jedna i možda jedina šansa da se neko biće ostvari, kad biću još nije moguće da bira ljepotu, već mora prije toga i prije svega naprosto da se održi i utvrdi: “Što se umjetnost više bliži tematici znakova”, kaže Bense, tim više klasični predikati (lijepo i ružno i tragično i uzvišeno…)”gube svoj smisao” i kategorija “istina” izbija u prvi plan.


Izvor: Ivan Focht, Revizija kategorija klasične estetike