Miss Adeline Pauline Irby: O školskim prilikama

Miss Adeline Pauline Irby, 1831. – 1911.

Miss Adeline Pauline Irby: O školskim prilikama

Englesko sirotište i pripremna škola u Bosni

Nudim ovaj svoj referat američkoj braći i sestrama kako bi bolje razumjeli sav trud koji je Engleska uložila u promociju obrazovanja i unapređenja statusa žena u Bosni i Hercegovini. Te dvije regije na jugoistoku Evrope bile su do nedavno pod turskom upravom, ali su sada prema odredbama berlinskog ugovora pripale Austro-Ugarskoj. Hrišćansko srpsko stanovništvo koje pripada istoku, uopšte zvano grčka crkva čini većinsko stanovništvo. Oni su ostali porobljeni i zanemareni pod dvostrukim jarmom turskih paša i grčkog Episkopa iz Konstantinopolisa, dok je latinska raja, iako pripada istoj rasi (ali podijeljena razlikom po vjeroispovijesti) imala bolji položaj kod biskupa rimske crkve.

Kada sam prvi put putovala u Bosnu 1862. godine, tamo je bila samo jedna hrišćanska djevojačka škola u obje regije.

U nekim mjestima našli smo okupljenu muslimansku žensku djecu koju su podučavali da ponavljaju molitve i rade vez. Jedina škola je bila za hrišćanske djevojke. Nastavu je držala Helgija Staka – rođena Bosanka, kćerka hrišćanskog trgovca porijeklom iz Hercegovine.

Na putovanju u Južne slavenske regije vidjeli smo da Srbija i Crna Gora imaju svoje vlastite škole. Bugarska, iako u to vrijeme nije bila slobodna, davala je sve od sebe za obrazovanje svoje djece. U tome su im pomagali i američki misionari.

Američkih misionara u Bosni i Hercegovini nije bilo: postojala je samo jedna mala djevojačka škola koju sam upravo spomenula i zato smo odlučili da naše putovanje (ako je to moguće) donese korist tome narodu.

Po našem povratku kući u Englesku osnovana je 1865. Organizacija za promociju i obrazovanje za slavensku djecu u BiH pod nadzorom nadbiskupa Caunterberija i Yorka, Lorda Shaftesburija.

Jedan od šefova Organizacije bio je veliki dobročinitelj dr. Norman MacLeod. Novac je skupljen u Engleskoj i Škotskoj za djecu slavenskih hriščana Turske, što je prvo bilo povjereno protestantskom njemačkom svešteništvu, instituciji Kaiserwerth koja je napravila “con amore” težak početak u 1860. godini. Ali, oni su se povukli 1871. godine i od tada ja počinjem sa radom.

Svaki porobljeni narod je izložen prevarama i sumnjičenjima. Siromašna bosanska raja je bila tako dugo izložena nepravdi da nije bilo nimalo jednostavno probuditi njihovo povjerenje u neko ljudsko saosjećanje.

Očajnički vezanim za svoju crkvu nije im bilo prirodno da novu školu otvara protestantsko svešteništvo iz Njemačke sa stranim običajima i pravilima druge crkve. Vidjeli su to kao pokušaj germanizacije i nametanja protestantizma svojoj djeci tako da su odbijali slati djecu u tu školu.

Stvarni početak rada među siromašnom rajom za koje je škola bila osnovana bio je slab i spor. Od strane turske vlade nije bilo protivljenja. Osmanlijski službenici su bili dobro priviknuti na engleske i američke misionare na istoku i mislim da su oni na našu malu školu gledali kao na nešto bezazleno i potpuno nevažno.

Ali je trebalo dugo vremena da bosanskim Srbima pokažemo kako naš cilj nije bio da njihovu djecu denacionalizujemo i prevedemo u drugu vjeru.

Rezultat toga truda bilo je i to da se srpska zajednica pokrenula i osnovala prvu vlastitu školu, novčano pomognuta iz Rusije i pod zaštitom ruskog konzula. Rimsko-katolička zajednica je donijela “socurs” od St. Vinsenta Pola iz Esega u Slavoniji (izvorno iz Majčinske kuće iz Titola). Kada je ta škola sa časnim sestrama otvorena, na njihovo veliko zaptepaštenje poslala sam im samo dvoje rimsko-katoličke djece koji su bili u mojoj kući. Nikada neću zaboraviti užas naših dobrih časnih sestara kada sam sa Helgijom Stakom prvi put došla da ih posjetim. Vidjeti dvoje takvih jeretika, domaćih šizmatika, protestanata protiv kojih su se one došle boriti bilo je za njih previše. Krstile su se sa pobožnim strahom. Poslije toga smo bili u dosta prijateljskim odnosima pa smo i razmjenjivali različite stvari.

Jezik je bio jedan od problema na početku rada naše škole. Poslije izvjenog vremena uspjela sam obezbijediti usluge bosanskih učitelja koji su svaki dan dolazili podučavati naših 8 do 10 siročića. Jednom prilikom kuća je bila u vanrednom stanju zbog neke bosanske žene koja je insistirala da se dovedu sva djeca. Pravila je paniku tvrdeći da će sljedeće jutro djevojčice biti odvedene u neku stranu zemlju. Dopustila sam djevojčicama da idu sa tom ženom, ali kad ih je vratila poslije nekoliko dana tada sam ja odbila primiti dvije ili tri od njih. Uskoro je dolazilo toliko mnogo djece da ih nismo mogli sve primiti.

Pruženo obrazovanje, cilj i duh učenja opisani su u prvom izvještaju Udruženja (izdanje iz 1868). U školi se učilo čitanje. pisanje, aritmetika, istorija. geografija, ručni rad, kuvanje, briga o zdravlju. Jedan ogranak nastave imao je za cilj pružiti djevojkama korisno obrazovanje zasnovano na doktrini Hrista, ali glavni cilj je bio utjecati na razvoj njihovog intelektualnog i društvenog stanja i pripremiti ih da budu budući učitelji žena u svojoj zemlji.

Prema tome, mala škola je nastavila sa radom sve do bosanske revolucije 1875-78. Građanski rat u zemlji je donio neizvjenost Sarajevu, tako da smo starije djevojčice premjestili u Prag u Bohemiju na pohađanje Više djevojačke škole. O njima se brinula naša engleska nadzornica i čiteljica koja je ostala u Pragu.

Gospođa Johnson koja je u to vrijeme bila moj ljubazni pomoćnik i saradnik vratila se sa mnom u Englesku da počnemo sa osnivanjem posebnog fonda za izbjeglice u nevolji. Fond je bio pokrenut prilogom od 50 funti gđe Florens Nightingale čije zanimanje za rad nije popuštalo.

Tokom te tri ratne i iduće dvije godine interes i saosjećanje javnosti nije jenjavalo, a pojačalo se bugarskim masakrom. U Fond za pomoć je skupljena suma od 40.912 funti za bosansko hercegovačke izbjeglice i sirotinju. Novcem iz Fonda upravljala sam zajedno sa gospođom Jonhson, šaljući kukuruz i odjeću, osnivajući škole za djecu izbjeglica, hraneći i oblačeći mnoge roditelje i njihovu djecu koji su umirali od gladi.

Prema službenom izvještaju oko 200.000 pobjeglo je preko bosanske granice u susjedne provincije Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

Poslije uspostavljanja mira i okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austrije, preživjele izbjeglice (jedva jedna polovina od cijelog broja) vratila se vlastitoj zemlji da bi svoje kućerke našli uglavnom spaljene i uništene a svoje njive i polja proglašene napuštenim.

U malim školama na graničnim područjima cilj nam je bio da svaki dječak i djevojčica nauče čitati i pisati i steknu malo znanja iz aritmetike. Sada su se škole zatvorile i djeca su se vraćala, svako ko je mogao dovoljno dobro čitati dobio je Bibliju ili Testament i neku malu knjigu.

Mi smo se vratili našoj školi u Sarajevu. Do tog vremena skupili smo mnogo siročiča među izbjeglim djevojčicama i dječacima. Većinu smo smjestili u tursku kuću koju smo kupili za te namjene a neke od njih kod Helgije Stake. Dječake smo još prije poslali u svijet da sami zarađuju za život ili u gimnaziju koju je osnovala austrijska vlada da se školuju za muške učitelje.

Od ukupno četrdeset dva ili više dječaka kojima smo u Sarajevu pružili utočište nekoliko njih su sada učitelji, mnogi su u zanatima (može biti i trgovini), a ostali zarađuju svoj hljeb na različite načine.

Austrijska uprava uvodi u Bosnu sličan školski sistem kao u ostalim austrijskim pokrajinama. Djevojčice i dječaci koji su kandidati za mjesta učitelja i učiteljica u državnoj Preparandiji ili pripremnoj školi za učitelje u Sarajevu, sa prvim položenim ispitom stiču pravo da postanu pomoćnici učitelja. To ne znači da su oni ispod učitelja u školi kojoj su dodijeljeni ali to znači da moraju poslati i pripremiti kompletni plan i izvještaj o lekcijama za svaki dan u školskoj godini. Drugi ispit koji je uglavnom ponavljanje prvog, poslije jedne ili dvije godine daje im zvanje ‘sorsene” ili kompletnog učitelja, veću platu, pravo na penziju i isključuje ih od fizičkog rada po školskom rasporedu.

U okviru mog izvještaja nije da kritikujem ili da komentarišem vladine ispite. Moram priznati činjenicu da djevojke u našoj kući koje imaju potencijal za učiteljice, moraju zadovoljiti zahtjeve onih koji ispituju ako žele da se upišu u vladinu školu. Ispiti su veoma teški i uključuju veliki broj različitih predmeta: geografiju, istoriju, aritmetiku, algebru, geometriju, logiku, književnost, njemački, fiziku, botaniku, zoologiju, hemiju, pedagogiju, muziku i pjevanje a za djevojke su obavezni još pletenje i domaćinstvo. Evidentno je da neke od predmeta moraju predavati učitelji ili profesori iz gimnazije ili iz Preparandije i mislim da su troškovi za te lekcije tako veliki da sam u dilemi da li da nastavim sa njima.

Ponudila sam vam mali prikaz našeg rada od početka do sada. Opisala sam naš prvi pokušaj da obučimo domaće učiteljice za siromašnu bosansku raju u vremenu pod turskom okupacijom: onda sam govorila o našim školama za djecu bosanskih izbjeglica na graničnim područjima tokom ustanka i gradanskog rata i na kraju o nastavljenom radu sirotišta i pripremne škole u Sarajevu koje sada rade u potpuno drugačijim uslovima sadašnje austrijske okupacije i uprave.

Kuća sirotište je i dalje potrebna, ali istinska ideja pripremne škole u svojoj moralnoj i intelektualnoj orijentaciji je u tome da ode dalje od proste pripreme za školske ispite.

Kad se završe ispiti i škola privede kraju, određena prijateljska moralna pomoć je i dalje izuzetno potrebna: Djevojke sa položenim ispitima šalje se dalje da potonu ili same plivaju blatnjavim vodama koje su preplavile svaki djelić društva istočne Evrope. Mladi učitelji i učiteljice svojim učenjem i vlastitim primjerom imaju veliki utjecaj na shvatanje dobrog i lošeg. Oni se nalaze pred izazovom moralnog i intelektualnog sazrijevanja a nemaju pomoć okoline niti odgovarajuće moralne kontrole.