Umrloj pjesnikinji Bosne Umihani Čujdinoj

Umrloj pjesnikinji Bosne Umihani Čujdinoj

– Džemila Hanumica Zekić

Kad prvi put čuh za ime tvoje,
Odmah mi neko čuvstvo meko
Ispuni dušu i cijelo biće;
Ah, ja te ljubim, ljubim, mrtva seko,
Jer je poezije puno srce moje.

Prohujalo je dosta burnog vremena
Kako tebe nesta, pjesnikinjo mila;
Ti umrla nisi, već sa vijencem slave
Otišla u Vječnost, ti si prva bila
Na Parnasu našem, pjesnikinja, žena.

Uspomena na te, znaj, svenuti neće,
Dok u Bosni ima djeva sličnih tebi,
Jer si bila ona što ljubiti znade
Svog ašika Muju, sunce svoje sreće,
Pjevajuć mu pjesme, al’ ti suđen ne bi.

Za grob ti se ne zna, lijepa Umihano,
Zato ti se spomen podići ne može,
Da se znade da si pjesnikinja bila,
U doba staro, teško i ratno,
Kad i djeve znaše za krvave nože.