Đenana Buturović: Majka Morića

Đenana Buturović: Majka Morića

Prateći usmenu predaju o braći Morićima, posebno epsko-lirsku pjesmu baladnog karaktera o pogubljenju braće, uočila sam prvorazredan značaj ove pjesme u krugu varijanata. Sve varijante ukupno doprinose u razmatranjima cjelokupnog problema, pa ih stoga u ovoj knjizi donosim u cjelini. Pjesma pjesmi je dopuna u smislu izvora, poruke, usmene predaje o minulim vremenima. One su ujedno sublimirale značajnu ideju poetske tradicije o Morićima: “… nikad mira biti neće /ni sultanu ni veziru/ dok nad Bosnom oni budu.”

Ova tri stiha dio su veće cjeline stihova kojima se majka Morića obraća predstavniku centralne vlasti Dizdar-agi i moli za život barem jednog sina:

,,Samo jednog daj mi sina!
Ako li mi pustit nećeš,
kunem ti se dinom mojim,
a i postom ramazanom, zaklinjaću nebo, zemlju, učiniću tešku dovu,
nikad mira biti neće,
ni sultanu, ni veziru
dok nad Bosnom oni budu,
a ni tebi dobra nije!”

Majka Morića saopštava raspoloženje svih onih porodica čiji su sinovi bili pogubljeni. Na tom raspoloženju gradi se, ne više samo opredjeljenje, stav prema centralnoj vlasti, nego i potreba vlastite koncepcije života u cjelini, po kojoj se živi, za koju se živi i umire, a koja je uslov egzistencije jednog naroda. Ta koncepcija pokazuje da nema identifikacije interesa muslimanskog bosanskog građanskog društva i interesa predstavnika zvanične vlasti. Citirani stihovi su poruka jedne sredine u odredenom trenutku smaknuća dvojice njenih predstavnika, izraz javnog mnjenja građanskih slojeva sarajevskog društva, posebno srednjih i nižih, onih koji nikada nisu dovodili u sumnju opravdanost protesta centralnim vlastima, i istovremeno izraz saznanja da su velike promjene negdje daleko i da ih uvjetuju prije svega „odlazak” sultana i vezira iz Bosne.

Hadži Mehmed i Ibrahim Morić predstavnici su sarajevskog muslimanskog građanstva prve polovine i sredine XVIII vijeka. Uspjeli su da ostanu na pozornici društveno-političkih zbivanja grada, ali samo u onom rangu koji im je obezbjeđivala sredina kojoj su pripadali i koju su zastupali. Stoga je ta sredina tako izričito i potvrdila istinu o njima, u onoj povijesti koju narod piše, predočavajući svakom onom ko zna da čita tu povijest – da je suština moralnih kvalifikacija koje su im pripisivane bila uvijek političke prirode. A historijski dokumenti kojima danas raspolažemo to potvrđuju.

Opredjeljenje pjevača da svoju ocjenu prošlih vremena i događaja vezanih uz Morića iskažu baladama snažan su dokaz Morića prepoznatljivosti. U izvanrednoj kompoziciji likova sinovi i majka čine čudno jedinstvo žudnje za životom. Snagom umjetnika pjevač je svoju majku i sinove pretvorio u jedinstvenu obitelj koja po zakonima svoga vremena prihvaća igru života, ali se i bori za nju do posljednjeg trenutka. Smrt je u pjesmi samo veličala krvnu i sudbinsku vezu između majke i sinova. U ključnom trenutku majka je stala na stranu svojih sinova i na svoj način se pridružila političkim redovima kojima su oni pripadali. Napustila je svoje odaje, dvorište, našla se na ulici jednakoj svakom čovjeku. Pjevačica joj je dopustila da predstavlja i svoje sinove – okovane heroje, carske odmetnike. U pjesmi ona govori o njima, njihovom djelovanju, njihovom mjestu u gradu Sarajevu, među Sarajlijama, cehovima.

Braća Morići su i u životu i u pjesmi ulogu svoga zastupnika s poštovanjem i priznanjem dodijelili majci. Ona u pjesmi čini sve ono što bi i oni još pokušali u stvarnosti: dan prije njihove smrti, po njihovoj želji, a po zakonskim propisima, Morića majka postaje mutevelija vakufa svojih sinova.

Pjesma je dodijelila majci Morića smrt. Time je iskazana beskrajna tuga majke za sinovima, a takav kraj je već uobičajena pjesnička tradicija. Majka Morića je stvarno umrla sedamnaest godina poslije smrti sinova i nesumnjivo trenutak njene prave, fizičke smrti pada u vrijeme kada javno mnjenje posebno pogoduje kao osnova novim verzijama sjećanja na pogubljenu braću.

Smrt majke Morića se uklapa u pjesničku tradiciju o braći. Pjesma i stvarnost i u slučaju majke, kao i u slučaju sinova, korespondiraju izborom izuzetnog lika.

Balada i ljetopisac imaju poruku: nasilnom smrću Morići su ovjekovječeni. Upravo zato što nisu izmišljeni junaci, što su žive, snažne i neobične ličnosti uticali su na životni put i svoje majke i svojih potomaka. Tako su sinovi odredili, u stvarnosti, novu misiju majci.

Ostaviše majku u velikoj tuzi i žalosti,
a gospodar (Bog) neka ih primi svojoj milosti.
Sa jednim uzdahom napisan im je ovaj kronogram:

Neka im je vječni spomen kao mučenicima (šehitima).

(Godine 1170)/1757/

Kronogram je najraniji dokaz njihove popularnosti, te još jedna potvrda da iza njihovog smaknuća stoji samo jedna grupa povezana sa zvaničnom vlašću, i da je ona bila nemoćna da fizičkom smrću braće uništi, pa čak i umanji glas o „poznatoj i omiljenoj braći”. Kronogram nam kazuje kako je kao neočekivanost dočekana vijest o smaknuću (Nenadano je puhnuo smrtni vjetar). Sarajevo je očekivalo od sultana ferman o pomilovanju braće a kao odgovor na molbe koje je uputilo, iza kojih su stajali toliki dokazi o jamstvu i kefili. Ljubav prema braći iskazana je tugom majke,kao što će to biti i kasnije, u gotovo svim varijantama pjesme. (Ostaviše majku u velikoj tuzi i žalosti.) Posebnu duhovnu snagu i vrijednost dokumenta, istovremeno, ima posljednji stih kronograma („Neka im je vječni spomen kao mučenicima/šehitima/).” On svjedoči o brojnosti njihovih pristalica, o moći njihovog imena, o ugledu porodice, o podršci političkoj akciji u koju su bili uključeni, o trenutku u kome je neprijatelj, pobjednik, nemoćan.

Prizvuke usmene predaje čuvaju i spomenuta Bašeskijina sjećanja o nasilnoj smrti braće, pisana 17 godina nakon njihovog pogubljenja.