Učenice/i Druge gimanzije Zenica o historijskom značaju obilježavanja Međunarodnog dana žena

Učenici Druge gimanzije Zenica o historijskom značaju obilježavanja Međunarodnog dana žena

Protekle sedmice učenici Druge gimanzije u Zenici, su u sklopu nastave iz predmeta “Demokratija i ljudska prava”, posebnu pažnju obratili na obilježavanje Međunarodnog dana žena. Pod mentorstvom predmetnog nastavnika Senada Arnauta svoja istraživanja i iskustva pretočili su u eseje čije dijelove možete pročitati u nastavku teksta.

Prava žena kroz historiju

Da li je stvarno Zemljina teža, ili nešto drugo drži život na planeti? Nešto kao nebo i zemlja, kao dan i noć, smrt i rođenje? Kao mjesec i sunce, dva brata što se još nikad srela nisu? Život se provlači od zida do zida, iz krajnosti u krajnost. Suprotnosti su temelj, razlika je stub. Žena i muškarac, srce i mozak ljudskoga roda, podjednako su važni i neophodni. Nema dana bez noći, ni rođenja bez smrti. Zašto onda društvo, od samog nastanka, zadržava dah i pokušava zaustaviti svoje sopstveno srce?

Sve je počelo raspadom rodova i početkom staroga vijeka. Do tada, u primitivnim društvima, vladao je matrijarhat. Žene i muškarci bili su jednaki, a raspodjela rada bila je zasnovana na prirodnim sposobnostima, te u cilju opstanka i preživljavanja. Nastankom prvih država, jedina uloga žene ostaje da bude kćerka, supruga i majka. Sva ostala prava i odluke odlaze u ruke muškarca i nastupa patrijarhat, koji se održao do danas. Razvojem društva, položaj žena bivao je sve lošiji, do nivoa gdje su postajale dio imovine svojih očeva ili supruga. Proučavanjem Hamurabijevog zakonika iz 17.st. p.n.e. iz Babilona, lako je zaključiti da su žene bile isključene iz javnog života i nisu mogle samostalno odlučivati. Takođe, ženama je bio zabranjen razvod braka, kao i odluka za formiranje istog. Bile su zakinute u obrazovanju, te su ostajale kod kuće, radeći kućanske poslove u cilju spremanja za brak i održavanja porodice. U Staroj Grčkoj, u Atini, žene su vodile potpuno odvojen život od muškaraca, bilo im je zabranjeno druženje s muškarcima, živjele su u posebnim odajama, a izlazile su samo u posebnim prilikama. Nisu sudjelovale u političkom životu, te im je bila ograničena kupovina i prodaja, a one siromašne bile su prisiljene raditi na polju i tržnicama.

Dolaskom srednjeg vijeka, položaj žene nije se znatno popravio, a nepoznato i novo historijsko razdoblje vuklo je za sobom nove običaje i zakone. Kroz cijeli srednji vijek položaj žena je, dakle, bio iznimno loš. Žena je bila rodilja, majka i supruga i ostala samo predmet u muškarčevom tj. očevom vlasništvu. Uticajem crkve i religije na društvo srednjeg vijeka, od žena se očekivala čednost, skromnost i poslušnost jer su često poistovjećivali žene s Marijom, Isusovom majkom. Većina književnih dijela tog perioda, slikala je tamnu i prljavu sliku o ženama, iznoseći i opisivajući njihove loše osobine. Ovakav vid pisanja bio je rasprostranjen po cijelom svijetu i vladala je poslovica: ”Jedina dobra žena je tiha žena“, koja je prožeta mržnjom, neravnopravnošću i omalovažavanjem. Ako se žena, ipak, ne bi udala do svoje trideset i pete godine, ili ako bi posjedovala mačku, živjela sama, imala crvenu kosu i sl., bila bi smatrana vješticom, te mučena i spaljena. Neki od primarnih poslova kod svake žene bili su rad u polju, priprema ljekovite trave, briga za djecu, tkanje vune i šivanje, a prava i zakoni promijenili su se samo na gore.

Zbog razvoja industrije, trgovine i kapitalizma, te pokretima i revolucijama koji su nastupili u novom vijeku, srce društva skuplja snagu da zakuca ponovo. Možemo reći kako je početak borbe žena za prava glasa upravo Francuska revolucija. Žene su krenule u pohod na dvorac Versailles i sudjelovale u napadu na tvrđavu Bastillu. To nije bilo prvo aktivno sudjelovanje žena u nekoj revoluciji, ali je tek tada pitanje o pravima i položaju žena odjeknulo svijetom. Naime, 1791. Olympe de Gouges, glumica i spisateljica, objavila je Deklaraciju o pravima žena koja počinje rečenicom ”Sva ženska bića rađaju se slobodna i jednaka muškarcima u dostojanstvu i pravima…”. U ovoj deklaraciji zalagala se za prava na obrazovanje, kao i politička prava i više plate. Smatrala je da neobrazovanost žena muškarcima pruža opravdanje da im uskrate prava i da ih smatraju manje vrijednima. Dakle, pitanje prava žena je postavljeno glasno i nakon toga počinje od tada neprekidna borba. U 19. stoljeću javljaju se sufražetkinje, pokret koji se borio za glasačka prava žena u Engleskoj. Osnivačica je bila Lydia Becker, a najpoznatija predvodnica Emmeline Pankhurst. Sredinom istog stoljeća, u Europi, ženama se daje mogućnost upisa na medicinski fakultet. Ipak, medicinom se nisu mogle baviti samostalno, već samo u partnerstvu s muškim liječnikom, a plate su primali njihovi očevi ili muževi.

Ideja da se obilježava međunarodni dan žena se prvi put pojavila početkom 20. vijeka u doba brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije koja je često dovodila do protesta zbog loših radnih uslova. Naime, žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila su javno demonstrirale 8. marta 1857. godine u New Yorku. Protesti na 8. mart su se događali i slijedećih godina, od kojih je najpoznatiji bio 1908. godine kada je 15.000 žena marširalo kroz New York tražeči kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa. Na prijedlog slavne njemačke socijalistice Clare Zetkin, 1910. Godine održana je prva međunarodna ženska konferencija u Kopenagenu, gdje je ustanovljen „Međunaodni dan žena“. Napokon, 1975. god. koja je proglašena Međunarodnom godinom žene, UN su službeno počele obilježavati Međunarodni dan žena. Žene u BiH i drugim republikama bivše SFRJ, dobile su pravo glasa 1945. godine, a posljednja država Evrope u kojoj su se izborile za ovo pravo bila je Švicarska, 1972.

Rezultati i uspjesi ove viševjekovne borbe su mnogi, a kao najznačajnije treba spomenuti: uvođenje osmosatnog radnog vremena, ujednačavanje plata za muškarce i žene, jednaka biračka prava, bolja zdravstvena zaštita žena i podrška porodiljama.

Ova svakodnevna, žestoka borba još nije završena, ali smo spremne boriti se do zadnje kapi krvi. Srce društva zakucalo je snažno, a svakim danom kucat će sve jače.

Monela Bajramović, III3

Virginia Woolf: Vlastita soba

Krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća(1929) Virđinija Vuk objavljuje „Vlastita soba“, nastalu kao pripremu za predavanje o toj temi „žene i književnosti“ o kojoj je bila pozvana da govori. Vlastita soba postati će jedan od temeljnih tekstova feminističke književne kritike zahvaljujući neutaživoj znatiželji Virđinije Vuk, njenoj visprenosti i svijesti o spolnoj neravnopravnosti u društvu. Ona u Vlastitoj sobi baca svjetlo na ključna pitanja koja nju kao intelektualku, književnicu i ženu tište i intrigiraju, a tiču se vidljivosti žena kroz historiju, njihovog portretiranja u tekstovima muških autora, ženskog pisanja, ženske književne tradicije, kauzaliteta financijskih neovisnisti žene i njenog bavljenja spisateljskim radom.

Ženino bavljenje umjetnošću često se dovodilo u vezu s njenim moralom. Pod izlikom čuvanja ženine čednosti, onedostupljeno joj je pisanje, komponiranje, gluma i mnogobrojni drugi vidovi kreativnog ispoljavanja njenog duha, čije se postojanje ignoriralo, ako ne i osporavalo. Podsmijeh i izrugivanje bili su popratna reakcija društva na ženu koja se prihvatila tog posla. Historija je žene stavljala u pozadinu dešavanja , u financijskom smislu, kako zaključuje Virđinija Vuk, nisu bile sposobne zarađivati, a i da jesu, zakon im je „osporavao pravo da raspolažu novcem koji su zaradile“. Virđinija iznosi na vidjelo suštinu statusa žene koja želi stvarati književnost ”ŽENA MORA IMATI VLASTITU SOBU I NOVAC AKO POŽELI DA PIŠE PROZU“ Posjedovanje moći koju joj je novac donio Virđinija navođenjem poslova koje je u prošlosti bila prinuđena raditi kako bi preživjela. Oni nisu bili izvor njenog zadovoljstva nego sasvim suprotno.

APHRA BEHN počela je zarađivati novac pisanjem i otvorila drugačijoj percepciji žena koje pišu. Novac koji je zarađivala vlastitim radom je davao radu viši smisao, opravdanost i ”dostojanstvo“, pa je žensko pisanje dobilo praktičan značaj. Virđinija Vuk izdvaja Jane Austen i Emily Bronte kao jedine dvije autorice kojima je pošlo za rukom da pišu ne izmičući pred uzusima i stegama patrijarhata, ističući činjenicu da su one pisale ”kao što pišu žene, a ne kao što pišu muškarci“, ne obazireći se na glasove društva. Vlastita soba ne označava samo tekst koji je prekretnica u načinu na koji pomišljamo i doživljavamo status žene u patrijahalnom društvu, historiji, književnosti. Ona nije dala samo vjetar u leđa feminističkoj kritičkoj misli. Značajna misao Virđinije Vuk ”Fatalno je ograničavati se samo na jedan spol, hvaleći svoj isključivati drugi, onaj suprotni, na bilo koji način ga unižavati u odnosu na svoj”

Drapić Amina, III1

Historijski značaj obilježavanja Međunarodnog dana žena

Prve zajednice koje bi mogli nazvati porodicama su bile matrijarhalne, tj. žene su donosile najvažnije odluke. Žene su razvile golem raspon djelatnosti i vještina, sakupljale su hranu, skrbile za djecu, izrađivale odjeću od životinjske kože, itd. Žena je tad bila mnogo cjenjenija, i historijski je odnos prema ženama spao na neprihvatljiv nivo.

Veliki iskorak za poboljšanje prava žena je donijela deklaracija o općim ljudskim pravima u 18.
stoljeću. Žene su vremenom dobijale poslove, postale su majke i supruge, ali i dalje su bile jako isključene iz ekonomskih, pravnih i političkih pitanja. Osmi mart kao Dan žena ustanovljen je u znak sjećanja na veliki protest žena zaposlenih u fabrici tekstila u New Yorku 8. marta 1857. godine. Radnice su tada protestovale zbog loših uslova rada i niskih plata. Ubrzo je ustanovljena tradicija, pa je u narednim godinama 8. marta organizovana protestna šetnja. Najmasovnija je bila 1908. godine, kada je 15.000 žena marširalo kroz New York, tražeći kraće radno vrijeme i pravo glasa. Vremenom su šetnje prerasle u mirne proteste.

Osmomartovski protesti su skupovi, demonstracije i druge vrste iskazivanja protesta; koji se baziraju na tome da žene koje se okupe taj dan ne idu na posao, ne troše novac i ne vrše nikakvu drugu vrstu doprinosa, kako bi ukazale na svoju ekonomsku snagu i utjecaj na društvo. Iz iskustva se pokazalo da tradicija osmomartovskih protesta direktno utječe na razne promjene i pomaže u smanjivanju spolnog disbalansa u društvu, a muškarci su također nerijetki na osmomartovskim protestima.

Ahmetović Inela, III1

Borba za prava žena

Borba za prava žena aktualna je već više od sto godina. Unatoč tome impozantnom broju desetljeća tijekom kojih su ostvareni bitni pomaci u korist ostvarivanja sve većih socijalnih, ekonomskih i političkih prava žena, još uvijek postoje područja u kojima žene nisu dosegnule status koji bi mogle i trebale imati. Iako je tema ravnopravnosti spolova društveno pitanje koje zaslužuje pozornost svih 365 dana u godini, mart je ipak mjesec kada si svi postavljamo pitanje – koji je status žena u društvu?

Položaj žena u prošlosti i danas bitno se razlikuje. On je u prošlosti bio veoma težak. Većina ljudi je smatralo kako je ženi mjesto kod kuće. One su bile te koje su odgajale djecu. Na žene se svaljivala dvostruka dužnost: morala je odgojiti dijete i kao majka i kao otac. Žene se nisu pojavljivale niti na ulici, niti u društvu, a kamoli u politici. Bez obzira što su tijekom povijesti imale različite ideje o tome kako poboljšati položaj žena u društvu te ideje nisu nailazile na uspjehe. Vrlo je teško kada vidiš kolika je razlika bila u povijesti između muškaraca i žena. Nevjerojatno je to što je Priroda učinila tako veliku razliku između čovjeka i čovjeka. Dok je jedna strana možda i precijenjena, druga je u potpunosti zanemarena. Moglo bi doći i do pitanja da li su uopće žene u povijesti postojale? Naravno, postojale su, ali su bile nevidljive. Prema njima se ponašalo kao da uopće ne postoje. Nisu sve žene prihvaćale takvu «mušku» politiku. Kod nekih je žena postojala i strast za lovom, strast za sudjelovanje u političkom životu, no te su žene najčešće bile nazivane muškarački nastrojenim ženama. Ako je neka žena bila uspješna, taj put do uspjeha je bio prosut trnjem.

Najčešće su te žene bile ismijavane i izložene poniženju te su trebale biti vrlo uporne da bi nešto postigle. U velikom dijelu povijesti žene nisu birale bračne drugove, već su ih birali roditelji, što dokazuje kako je njihov položaj bio loš. Mnogo je djevojaka smatralo da ako se ne udaju do 15. godine, da ih više nitko neće htjeti. Takvo su im razmišljanje usadili roditelji. Ako gledamo i sa vjerske strane, položaj žena u zemljama islamskog kruga bio je dosta težak. Slobodno kretanje žena na ulici nije bilo sa zadovoljstvom viđeno. Zbog toga su se žene posebno oblačile kada bi išle ulicom i skrivale svaki djelić svoga tijela od muških pogleda (to je prisutno još i danas!). To su radile i pravoslavne i katoličke žene, osobito mlađe, za koje je bilo više opasnosti. Nacisti također nisu imali visoko mišljenje o ženama. Ulogu žene nacisti su definirali između triju točaka: rađanje, odgoj i briga o vlastitom domu. Položaj žena postao je bolji nakon Prvog svjetskog rata. Moglo bi se reći i da im je rat pomogao da konačno steknu pravo glasa. S obzirom na to da je veliki broj muškaraca više godina proveo na bojištu, žene su preuzele mnoge muške poslove i zanimanja. Pokazalo se da i žene mogu jako dobro obavljati tzv. «muške poslove». To je promijenilo način na koji su muškarci gledali žene. Zamrli su i mnogi glasovi poput onih da ako će se žena baviti politikom da će zanemariti obiteljske poslove. Prva zemlja u kojoj su žene dobile pravo glasa bila je Novi Zeland (1893. godine).

U BiH su žene prvi puta glasovale 1945. Ideja za obilježavanjem Međunarodnog dana žena pojavila se prvi put početkom 20. stoljeća u doba brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije koja je često dovodila do protesta zbog loših radnih uvjeta. Žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila su javno demonstrirale 8. ožujka 1857. u New Yorku. Tekstilne radnice su protestirale zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća. Demonstracije je rastjerala policija. Te iste žene su osnovale sindikat dva mjeseca kasnije.

Protesti 8. ožujka događali su se i sljedećih godina, od kojih je najpoznatiji bio 1908. godine kada je 15.000 žena marširalo kroz New York tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa. Godine 1910. prva međunarodna ženska konferencija bila je održana u Kopenhagenu u organizaciji Socijalističke Internacionale te ustanovila ‘Međunarodni dan žena’ na prijedlog slavne njemačke socijalistkinje Clare Zetkin.

Sljedeće godine Međunarodni dan žena obilježilo je preko milijun ljudi u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj. Ti događaji koincidirali su s požarom u tvornici Triangle Shirtwaist u New Yorku za čiji su veliki broj žrtava bile okrivljene slabe mjere sigurnosti na radu. Početkom prvog svjetskog rata žene širom Europe su 8. ožujka 1913. održale demonstracije za mir.

>>Njemački plakat za Međunarodni dan žena, 8. marta 1914.; hrvatski prijevod: “Ovamo sa ženskim pravom glasa. Dan žena, 8. marta 1914. Ženama, koje kao radnice, majke i građanke ispunjavaju svoju dužnost, koje svoje namete moraju plaćati kako državi tako i općini, nijekana su puna građanska prava zbog predrasuda i reakcionarnih stavova. Borba za ovo prirodno pravo čovjeka mora biti nepokolebljiva, čvrsta volja svake žene, svake radnice. Tu ne smije biti ni odmora ni počinka. Dođite stoga sve, vi žene i djevojke, u nedjelju, 8. marta 1914. u 3 sata poslijepodne na 9. javni ženski skup.”<<

Sufražetkinja je naziv koji se krajem 19. i početkom 20. stoljeća u anglosaksonskim zemljama, a pogotovo u Velikoj Britaniji koristio za pripadnicu pokreta za jednako pravo glasa muškaraca i žena, odnosno uvođenje ženskog prava glasa. Izraz suffragette dolazi od engleske riječ suffrage koja znači pravo glasa. Na ulicama su organizirale razne demonstracije zbog čega su često bile uhićivane pod optužbama da su tim demonstracijama remetile mir, a one su samo htjele jednakost žena i muškaraca.

Zaključak, položaj žena u prošlosti nije bio lagan. Puno loših stvari su prošle kroz povijest i bile su ponižavane i ismijavane, pogotovo ako su bile uspješne. Poboljšanju položaja žena uvelike su doprinijele Ivana Brlić-Mažuranić i Marija Jurić Zagorka (Balkan) koje su bez obzira na to što su ih drugi ponižavali uspjele ostvariti svoje ciljeve. Dokazale su da i žene mogu biti visoko školovane i uspješne, a ne samo muškarci, ali čak i u 20. stoljeću, koje i nije tako davno iza nas, ženin položaj u obitelji nije bio lagan, mada je bio bolji nego u prethodnom stoljeću. Borba za ravnopravnost i dalje se nastavlja.

Nadira Begić, III3

Međunarodni dan žena

Međunarodni dan žena, međunarodni je praznik koji se obilježava 8. marta svake godine. Tog dana se slave ekonomska, politička i društvena dostignuća pripadnica ženskog pola. Prvi Dan žena se slavio 28. 2. 1909. u SAD temeljem deklaracije koju je donijela Socijalistička partija Amerike.

Između ostalih važnih istorijskih događaja, njime se obilježava i požar u fabrici Triangle Shirtwaist u (New Yorku 1911. godine) kada je poginulo preko 140 žena. Ideja da se obilježava međunarodni dan žena se prvi put pojavila početkom 20. vijeka u doba brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije koja je često dovodila do protesta zbog loših radnih uslova.

Žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila su javno demonstrirale 8.3. 1857. godine u New Yorku. Tekstilne radnice su protestovale zbog loših radnih uslova i niskih plata. Demonstracije je rastjerala policija, a te iste žene su osnovale sindikat dva mjeseca kasnije.

Protesti na 8. 3. su se događali i slijedećih godina, od kojih je najpoznatiji bio 1908. godine kada je 15.000 žena marširalo kroz New York tražeči kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa. Godine 1910. prva međunarodna ženska konferencija bila je održana u Kopenhagenu u organizaciji Socijalističke Internacionale te ustanovila “Međunarodni dan žena” na prijedlog slavne njemačke socijalistice Clare Zetkin.

Klara Cetkin: Ikona borbe za ženska prava

Slijedeće godine je Međunarodni dan žena obilježen od preko milion ljudi u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj. U predvečerje prvog svjetskog rata žene širom Evrope su održale mirovne demonstracije 8. 3. 1913. Demonstracije povodom Međunarodnog dana žena u Rusiji bile su prvi stadijum ruske revolucije. Nakon oktobarske revolucije, boljševička feminstkinja Alexandra Kollontai nagovorila je Lenjina da 8.3. postane državni praznik, i tokom sovjetskog perioda se koristio za obilježavanje “herojstva radnica”. Međutim, u mnogim komunističkim državama je taj praznik izgubio svoju ideološku osonovu i postao prilika za muškarce da iskazuju svoju ljubav i poštovanje prema pripadnicama suprotnog spola, posluživši kao svojevrsni amalgam Majčinog dana i Valentinova u zapadnim državama.

Dan žena je ostao državnim praznikom u Rusiji, Bjelorusiji, Ukrajini, Kazahstanu, Kirgiziji, Moldovi, Mongoliji i Tadžikistanu, a obilježava se cvijećem i poklonima.
Na Zapadu se Međunarodni dan žena uglavnom prestao obilježavati 1930-ih, dijelom i zbog toga što ga se povezivalo s komunizmom. Međutim, 1960-ih su ga ponovno počele slaviti feministice. Godine 1975, koja je proglašena

Međunarodnom godinom žene, UN su službeno počele obilježavati Međunarodni dan žena. Interesantan je podatak da je Švajcarska bila posljednja zemlja u Evropi koja je uvela pravo glasa ženama (1972).

Danas mnoge organizacije u svijetu, obilježavaju Međunarodni dan žena, a neke se nastoje izboriti da postane državnim praznikom u kojima to još nije slučaj. U BiH danas se održava mnogo događaja kojima je cilj da se ukaže na položaj žena kod nas.

Bosna i Hercegovina i dalje je tradicionalno društvo u kome se žene svakim danom trebaju boriti za bolji položaj u društvu. U bh politici položaj žena jasno govori da smo daleko od ravnopravnosti polova i da je potrebno još mnogo toga uraditi da se situacija popravi.