Historijat perzijskog tepiha
Danas esencijalni simbol nekadašnjeg perzijskog carstva i modernog Irana jeste perzijski tepih. Oni danas predstavljaju simbol raskoša i bogatstva. zasigurno je potrebno uložiti određenu svotu novca da bi se posjedovao originalni perzijski tepih. Međutim, kao takvi oni su jako često vrlo dobra investicija čija vrijednost iz godine u godinu može rasti.
Zanimljivo je znati da perzijski tepisi datiraju još od vremena drevne Perzije, a do dana današnjeg najstariji očuvani perzijski tepih se datira čak u četvrto stoljeće prije nove ere. Naime, riječ je o tepihu iz Pazyryka. On se danas čuva u Muzeju u St. Petersburgu, Rusija. Ovaj Muzej predstavlja najveću muzejsku ustanovu sa najvećim galerijskim prostorom i osnovan je 1764. godine. Za očuvanost tepiha je zaslužna činjenica da je pronađen tek 1949. godine u grobu jednog skitskog plemića u dolini Bolšoj Ulagan na planinama Altaj u Kazahstanu.
Kada je riječ o stvaranju umjetnosti kroz perzijski tepih, veliki uticaj je imalo pitanje religije. Gledajući tradicionalni umjetnički stil perzijskog tepiha očituje se korištenje plave boje koja se formirala nakon dolaska Islama. Plava boja koja je i danas prisutna kao simbol Irana, posebice kroz Plavu džamiju u Tabrizu, je dokaz koliko je značajna plava boja u islamskom svijetu. Plava boja je simbolizirala eden te približavanje Bogu. Nakon toga islamski dizajn te obrasci su utjecali na način tkanja tepiha u Iranu. Posebnu ulogu je igrala pojava šerijata koja je strogo zabranjivala tkanje ljudskih i životinjskih likova. Međutim, oduvijek je bilo onih koji su buntovnički nastrojeni te su se odupirali ovim zabranama kroz svoje radove – naravno, zbog svoje pozadine takvi tepisi su onda postajali još vrjedniji.
Simbolika perzijskog tepiha se očituje kroz kreiranje zajedničkog jezika u različitim nacijama. Međutim, simbolika motiva dizajniranih u azijskim ili bliskoistočnim zemljama može predstavljati objekt a čak i koncept u svakodnevnom životu, kao i svakodnevnu filozofiju koju praktikuju. Prije pojave islama simboli su jako često predstavljani u obliku simetrije. Jedan od najpoznatijih prirodnih simbola iz predislamskog perioda je bio lotosov cvijet ili lokvanj – koji raste prema nebu. Njegova simbolika i značaj se veže još za antički period. Među raznim oblicima, krug je bio najpotpuniji geometrijski oblik kroz sve historijske periode. Ovaj oblik je izražavao ukupnost ljudske psihe u različitim aspektima. Pored toga krug je pojam savršenstva te simbol stvaranja svijeta kao i koncepta vremena. Kroz korištenje kružnih simbola u perzijskim tepisima vidljiv je i uticaj kineske kulture koja se očituje kroz simbol jin i janga. Također, kineski uticaj se može vidjeti i kroz različite cvjetne dizajne, kineske oblake, svastike te kineske trake kao i sveukupno povezivanje oblika krugom.
Uza sve to što su Kina i Iran bliske azijske zemlje, one imaju dugoročne odnose koji sežu još od antičkog doba, pretpostavlja se da to ide i 200. godina prije nove ere. Ovo je rezultiralo mnogim zajedničkim tačkama kako u kulturnoj, tako i u političkoj te trgovačkoj i vjerskoj uspostavi. Prva kineska posjeta Perziji datira iz vremena partskog kralja Mehrdada II (124. do 88. p.n.e). Prema tome, jasno je da su gore navedeni simboli primjenljivi i u jednoj i u drugoj kulturi. Međutim, snažan utjecaj kineskog stila se desio tokom mongolske invazije 1219/1221 godine. Tokom Ilkhanida – mongolske dinastije u Iranu, pojavila se snažna veza između dva najvažnija centra civilizacija tog vremena. Godine 1295. dolazi do prevrata prelaskom na islam od strane Džingiz kana koji je ukinuo vjerske predrasude i stvorio slobodu u vjeri kada su u pitanju novi aspekti religije u tadašnjem Iranu. Ilkhanid je također, postavio temelje za stvaranje šiizma koji je vremenom postao glavni simbol iranskog islama. Nažalost, iz ovog perioda nije sačuvan niti jedan primjerak perzijskog tepiha. Međutim, prema pisanim predajama i izvorima jasno je da su postojali. Kroz umjetničke prikaze na pločicama, zidnim dekoracijama i slično može se izanalizirati u kojem je smjeru išla njihova kultura u Ilkahanid periodu. Očituju ga geometrijski oblici koji su predstavljali bazu dekorativnih motiva.
Sljedeći značajan period jeste Timurski period, u kojem je umjetnost oživjela tek nakon Timurove smrti 1405. godine zahvaljujući naporima njegovog sina i unuka. Hafiz-i-Abru, poznati iranski historičar i geograf, u svoje doba Timurida je u knjizi „Majmaal-Tawarikh“ spomenuo tepihe iz tog perioda. On ističe činjenicu da je timuridska ćilimarska industrija dostigla savršenstvo tkanja tepiha, posebice ističe grad Herat. U ovom periodu su pod uticajem kineske kulture promijenjene mnoge karakteristike iranske umjetnosti. Ovaj period mnogim naučnicima predstavlja doba savršenstva islamske umjetnosti. Ako su perzijski tepisi dosegnuli svoj vrhunac za vrijeme Timurovog sina Šahrokohova, grad Herat je svjedočio usponu Iranske umjetnosti. Pažnja za detaljima tepiha u tom periodu na ilustracijama koje su sačuvane do dan danas pokazuju bitnu karakteristiku timuridske umjetnosti.
Na samom kraju za razumijevanje razvitka umjetnosti perzijskog tepiha bitno je spomenuti Safavidsko Carstvo (1501-1722) koje je simbol političke stabilnosti i jedinstva u Iranu. Kroz ovu stabilnost procvjetalo je i zanatstvo te umjetnost, posebice u industriji perzisjkih tepiha. U ovom periodu pa sve do danas Tabriz, Kazvin i Isfahan su postali važni centri za tkanje tepiha u Iranu. Značajan broj tepiha je sačuvan iz vremena Safavida. Zasluga za to očuvanje pripada radionicama koje su otvorili vladari poput Šaha Ismaila (1501-1524), kao i njegovog sina. U ovom periodu industrija tepiha je doživjela vrhunsku ljepotu i eleganciju te kvalitetu. Zanimljiva je činjenica da i u Sarajevu mogu vidjeti ostaci perzijskih tepiha iz Safavidskog perioda, naime u Zemaljskom Muzeju moguće je vidjeti tkanja sa potpisima majstora. Samo jedan od fragmenata ovih primjeraka je dug sedam metara a sam tepih je bio dug oko 8, 2 metra.
Grad Isfahan iako nije prvi i glavni grad Safavida, on se smatra njihovim vrhuncem. Poznato je da je ova umjetnost dostigla visok nivo razvoja i inovativnosti baš u Isfahanu, međutim neki prvenstvenost u značaju za tepisima pridaju gradu Tabrizu. No, može se zaključiti da su oba ova centra su najznačajniji u historijatu perzijskog tepiha.
Autorica: Lamija Keso
Upute na tekst:
Ladan Abouali, „The Evolution of Iranian Carpet Designs with the Influence of Islam and Chinese art; Ilkhanid, Timurid, Safavid“, Journal of History Culture and Art Research, 9, 2020.
Bilješka o autorici:
Lamija Keso, rođena 2001. godine u Bugojnu, odrasla je u susjednom Gornjem Vakufu Uskoplju gdje je završila osnovno i srednje školovanje. Kroz tinejdžerske godine je pronašla svoju ljubav u knjigama, historiji, fotografisanju. Svoju prvu samostalnu fotografsku izložbu je imala 2019. godine. Pored toga od tada se bavila aktivizmom i društveno korisnim radom – ka čemu nastoji sve do dan danas. Zanimljivo je pomenuti i njenu ljubav prema muzici koja je krenula od ranih godina kada je počela svirati klavir. Nakon završene gimnazije, preselila se u Sarajevo. Trenutno studira na Filozofskom fakultetu, Odsjek za historiju – prvi ciklus. Zasigurno ju je tu dovelo veliko interesovanje prije svega prema srednjovjekovnoj Bosni i srednjem vijeku, pa nakon toga antici i drugim historijskim periodima i procesima.
Dunjalučar 