Poezija: Nikola Motika


Ovo je život

Kakav dan, miriše na proljeće i behar,
usplahiren hodam ulicama zaborava,
razmišljam kako je svijet postao nemilosrdan,
društvo traži svoje žrtve da bavi njima,
ljubomora izbija i zdrav razum obavezuje i primorava,
domoljubna melodija zrakom se širi,
idem poznatim putem, očaravajuće je,
da li je java ili san, štipam se prstima po obrazima.

Potrebno je požrtvovanje i izlazak iz
svoje zone komfora, biće rezultata
koliko ti ište duša,
ali za bilo kakav cilj se danas čovjek
plaši širenja analfabeta na viskoko rangiranim mjestima,
to sve od nemila do nedraga, hladno je i
mraz vani, idem kući, obistiniće se,
ima pravde, nije je suša,
mnogi mlate praznu slamu, ali i tome će se
stati u kraj, znam po vijestima.

Unatoč tome, smatram ispijajući kafu
i misleći o svemu, da se treba uvesti
porez na glupost, jer su ovi postali nenadmašni,
mada je narodu strah jedini neprijatelj,
harač i namet od njega potiče, ali polako,
otvorila se Pandorina kutija i to
može da posluži svrsi nažalost u buduće kao presedan,
zaokupljaju nas trivijalnim stvarima, a
onih od važnosti se klone, pokušaji su im slabašni,
prozrelo ih je društvo, samo je ultimatum zlata vrijedan.

Slatka kafa, struje misli, sve smo
mogli mi da društvo sve ne zaboravlja
poput zlatne ribice koja se u krug vrti,
šta je sve vidjela ova zgrada, osjećaj nemoći
i nemir, prođe me jeza, pogledavši ju se stresoh,
nema tu pomoći osim ako se složimo,
nisu za to potrebni eksperti,
interna stvar, budimo fleksibilni,
bolje biti mora, svoj dojmljiv zaključak iznesoh.
Ne vrijedi za prošlim vremenima plakati, a
ovdje se konstantno to radi,
postojao je trenutak iz prošlosti u kom
prošlost uručuje zahtjev sadašnjosti za moguće greške,
sada nove generacije ispaštaju, stanje je
katastrofalno, pomirenja nema, svi sa svima u zavadi,
inapirativno za film, ali ovo je život,
mora se gledati u budućnosti, a izgleda tamo
za nas neće biti dobro, govore u galami,
sve su to opstrukcije teške.

Puno je uspomena, ali trebamo nastaviti dalje
i istrajati do cilja,
oslušnimo sami sebe, zagrlimo se ako treba,
život je tako jednostavan, osjećate li to, ali ga
mi komplikujemo ne zajući šta želimo,
nonsens, rekli bi naivni, ali to je cornucopia, rog izobilja,
biće tako na kraju, a dotad kao da smo svi u
lavirintu, vrtlogu života, dosta je bilo,
nećemo sa vama istu sudbinu da dijelimo.

Glupe fore

Cijelog života očekujemo nešto, a
onda shvatimo kad prođe vrijeme šta fali,
nedostaje nam neko,
mada nemojmo u tom traženju
pretjerati i izgubiti samog sebe,
“Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo”,
reče Mali princ ruži, bacajući pogled negdje daleko,
niko se nikako ne može sjetiti loših stvari kad mu dođe kraj,
za razliku od onih dobrih u svojoj slobodi, simbolika galebova i njene upotrebe.

Groteskno i apsurdno je reći ali važi tako,
nema slobode za neprijatelje slobode, a
toliko ima pitanja,
oruđe su pomoću koga manjina
upravlja nad većinom, otužno je to i nečuveno,
svijet ide kvragu, bizaran i napet
kraj slijedi, fanatizam i nepotizam su
prijetnja, sve su nam teža svitanja,
skrušenost običnih ljudi, bogobojazan
čovjek pod kušnjom ka svom cilju
sljedećim korakom ide sigurno i dostojanstveno.

Frapantno je saznanje, nimalo cinično,
postoje i dalje odsjaji ove vaskolike civilizacije,
mada su sve slabiji u ovoj varvarskoj klanici,
priča je o društvu koje dok pada i tone
uvjerava sebe da je za sada sve još dobro i sjajno,
intrigantno je da je ovo mjesto bilo
nekad poznato kao čovječanstvo, a mi njegovi poslanici,
znajte da nije bitno kako se pada, već
kako se slijeće, reče neko samozatajno.

U ovom prolaznom svijetu
gdje svi želimo za sebe više,
bolji život je za srećne ljude koji
čuvaju svoje porodično blago davno obećan,
a sve je počelo povezivanjem, tako jednostavan
gest je stvorio toliko toga, izbora kojih je
mnogo, ali pažljivo, lagano pristupite i budite tiše,
uživajmo u malim stvarima, sitnice se uvijek
pokažu velikim, sreća je putovanje, a ne sama
destinacija, mapa i unaprijed put zakazan.

Znamo to svi, ali ništa ne poduzimamo,
sve dok nepravedni (nama) vladaju,
najvažnije stvari u životu su one
koje ne mogu da se kupe,
budimo mudriji i pametniji, jer
pravedni redovno prvi stradaju,
na kraju će jednog dana ovo vrijeme koje
nepovratno prolazi i sve sa sobom odnosi,
za nas biti magija, a mi mijenjajući se
postajemo osoba kakva nam je oduvijek
bilo suđeno da budemo, borbena, pravedna i
iskrena, tako da znajte da ovo nisu nikakve fore glupe.

Bilješka o autoru:

Nikola Motika rođen je 1995. godine u Čačku (Srbija). Magistar je arheologije, a uskoro i istorije umjetnosti. Živi u Sarajevu. Pisanjem pjesama se bavi još od osnovne škole. Upravo na jednom školskom regionalnom takmičenju u literarnim radovima osvojio  je 2. mjesto. Takođe je učestvovao sa jednom svojom pjesmom na zborniku mladih talenata i pjesma je objavljena u knjizi. Kasnije je učestvovao na više takmičenja na kojima je dobio brojne pohvale. Svoje pjesme je dosad objavio na nebrojeno portala koji se bave poezijom. Pjesme su mu objavljene u tri knjige zbornika savremenih autora, kao i u raznim časopisima zemalja regiona. Njegove pjesme prožete su šaljivim tonom, a govori o ljubavi, svakodnevnim problemima tinejdžera i politici. Uz pisanje bavi se i fotografijom. Ima veliki broj napisanih pjesama i nada se skorom objavljivanju svoje knjige poezije.