Fenomen tragičnog i forma tragičkog
Čovjek je jedno nezadovoljno biće. Nezadovoljni smo, prije svega, jer smo smrtni, i po prirodi nas zanima odnos života, smrti i besmrtnosti. Jasno nam je, kako navodi Edin Pobrić u svojoj knjizi Priča i ideologija: semiotika književnosti, „da je čovjek konačan i da ne mogu a da ga ne uzbuđuju problemi uzajamnog odnosa života i smrti.“ Tijelo će se raspasti, toga smo svjesni, ali šta je sa onim što nazivamo dušom? Walter Kaufman će u svojoj knjizi Tragedija i filozofija, reći da čovjek ne može da podnese onu vrstu mirovanja koju opisuje i Dante u posljednjim krugovima Pakla. Tu je Kokit, rijeka plača, rijeka koja se ledi pokretima Luciferovih krila – ledi se od grijeha. „Bežimo ne toliko od patnje drugih, koliko od smrti u ledu. Ono čemu težimo nije blaženstvo, nego opasnost. Čak i vatra pre nego led.“ Ta hladnoća, mrtvačka ukočenost, umrtvljenost u ledu nas užasava, smrt nas plaši do te mjere da bismo radije izgorjeli. „Tamo gde moral pada na dno, tamo se život gasi.“
Tragedija je rođena, kako govori Niče, od dionizijskog, od onog razuzdanog, karnevalskog, i nestaje sa „vedrinom teorijskog čovjeka“, ali je kao osjećaj inkorporirana u sve aspeke našeg života, „žanrovski oblik tragičnog se“, kako navodi Pobrić, „može pronaći gotovo u svim vrstama umjetnosti.“ Dakle, forma tragičkog nestaje, ali je fenomen tragičnog i dalje prisutan u raznim vrstama umjetnosti.
Ne postoji iskustvo koje mora biti neposredno, koje se mora desiti direktno nama da bismo o nekom fenomenu nešto znali. Međutim, postoji jedno iskustvo koje moramo doživjeti da bi ga pojmili, a to je smrt, ali njega možemo imati i putem identifikacije. Činjenica da o strahu od smrti i težnji ka besmrtnosti govori i Ep o Gilgamešu dodatno podcrtava važnost i čovjekovu zaokupljenost ovim fenomenom. Gilgameš klone pred strahom od tog iskustva koje smo toliko udaljili od sebe da nam izgleda tuđe, kao da se dešava nekom drugom. Od smrti se distanciramo, ona kao da se uvijek dešava nekom drugom, ali se dešava nama i samo kada se identificiramo sa nekim, sa nečijom smrću, sa nečijim nestankom, osjetimo jezu i strah. Gilgameš se identificira sa Enkiduom. Enkidu umire i Gilgameša obuzima panika. Velikog heroja obuzima panika i strah! Strah je toliko snažan da ga tjera da traži besmrtnost. Voljan je sići u podzemni svijet, voljan je skupiti hrabrosti i približiti se tom mjestu samo da bi saznao kako se od njega udaljiti, udaljiti toliko da ga više nikada ne vidi, udaljiti se i postati besmrtan.
Gilgameš uzvikuje: Hoću da uništim duhove smrti, neka prestane njihovo kliktanje.8 Jan Kott u svojoj knjizi Kameni potok govori o tome kako postoji jedno odvajanje u svemu što radimo, a to je odvajanje na tuđe i vlastito, odvajanje na nešto od čega se distanciramo i nešto što prisvajamo. „Jer, šta je smrt? Na nivou diskursa svi znamo da ćemo umreti. Čovek sam, prema tome moram da umrem. Svaka smrt, čak najbolnija, kao iskustvo je tuđa, a ne vlastita smrt.“
Sama tragedija ne govori o smrti, smrt nije njena tema. Ona govori o nemogućnosti dostizanja beskonačnosti, vječnosti. To su pojmovi koji nam izmiču do te mjere da ih ne možemo ni zamisliti, probamo zamisliti beskonačnost i uvijek zamislimo neku konačnost. Ako bismo živjeli u beskonačnosti, ako bismo živjeli vječno, ne bismo radili ništa. Smrt je neka vrsta motivacionog sredstva, ona nas gura naprijed, ona nas upozorava na vrijeme.
U jednom trenutku svijest o smrtnosti naglo oživljava, i kao alarm nas budi iz one uljuljanosti, uspavanosti i mekoće baršunastih jastuka maštanja. Ernest Becker u svojoj knjizi Poricanje smrti, kaže kako nas u isto vrijeme i užasava, ali i zadivljuje sukob sa smrtnošću, sukob konačnog i beskonačnog. „Najviše se divimo hrabrosti suočavanja sa smrću. Takvoj odvažnosti odajemo naše najveće i nepokolebljivo poštovanje. Ona nas dira duboko u srce jer nismo sigurni koliko bismo bili hrabri mi sami. Kad vidimo čovjeka koji se hrabro suočava sa vlastitim uništenjem, mi isprobavamo najveću pobjedu koju čovjek može i zamisliti.“
Dakle, divimo se onome koji se suočava sa smrću, ali se ne identficiramo sa njim, ne identificiramo se sa likovima u romanu, već se sa situacijom u kojoj su se likovi našli, pitamo se šta bismo mi uradili kada bi se našli u takvoj situaciji. „Svaki put kada se pred čovekom pojavi dilema- uništi sebe ili osudi na uništenje druge, najdublji i najtajanstveniji instinkti kod čoveka ustaju u odbranu onog individualnog ja kome su zapretile opasnosti.“ Ako zastanemo bar na tren, ako se zamislimo nad sobom, vidjet ćemo koliko smo na nivou svakodnevnice tužni i nezadovoljni, a to utiče i na način na koji gledamo svijet, onda nam postaje jasno da je pojavna stvarnost ta koja će se oblikovati na osnovu priče koju nosimo u sebi. „Priča je ta koja daje besmrtni smisao prolaznosti stvari.“
„Pakao, čistilište i raj nisu za nas, osim onoliko koliko su sve troje ovde i sada, na ovoj zemlji.“ Možemo sa sobom nositi ideju pakla, čistilišta i raja, ponositi se Danteovom koncepcijom, ponositi se time što smo uspjeli struktuirati, jasno i precizno na vertikalu postaviti ono što nas čeka, ono što mislimo da nas čeka nakon smrti. Preko smrti smo, što je paradoksalno, život prenijeli u vječnost. Međutim, ništa nam od toga nije potrebno, to nije za nas, jer mi nismo ni negdje gore, ni negdje dolje, mi smo sada i ovdje, na zemlji, gdje vrijeme teče, gdje nismo ni u vječnom blaženstvu, ni u vječnoj zarobljenosti u ledu. Tragedija dolazi iz sudara konačnog – onoga što jesmo, i beskonačnog – onoga što želimo biti. Iz svega toga proizilazi osjećaj melanholije, saznanje da imamo veliki problem, a da ga nikako ne možemo riješiti. „Čovek pazi da ne ode na nebo, i da ne siđe u pakao. Ne veruje ni u čistilište ni u očišćenje. S realnošću se ne suočava niti je može zaboraviti, ne može ni plakati, ni smejati se.“ To je neodređen osjećaj, ne možemo ga definirati, a što je najgore od svega, taj nas osjećaj polako umrtvljuje i tjera na ono mirovanje koje nas užasava, tjera nas da se pretvorimo u led.
Ono što uspijeva književnost, umjetnost, jeste da uhvati pojedine trenutke, detalje, i da ih stavi u prvi plan. Nauka to ne čini, religija to ne čini. Nauka, iako stoji, kako kaže Edin Pobrić u svojoj knjizi Univerzum simpatije: od slučaja do nužnosti, nasuprot religiji, želi, baš kao i religija, svijet obuhvatiti u cjelini, pričajući o cjelini, o svijetu od njegovog nastanka do nestanka, ali opet ne uspijevaju obuhvatiti vrijeme, ne uspijevaju objasniti život i onu priču u nama. Nauka želi putem uzročno-posljedičnih veza da nas dovede do nekih prapočetaka, do momenta nastanka svijeta, što nije moguće. Nismo u mogućnosti ni u vlastitom životu odrediti početke nekih događaja, jer smo i sami u vremenu, jer i sami stojimo u jednoj nestabilnoj tački. To je slično koncepciji imaginarnog vremena, smjeru tog vremena koji, kako navodi Pobrić, „ne poznaje tačke početka i kraja.“ Niče navodi kako se nauka ne može razumjeti u okvirima nauke, za njeno razumijevanje je potrebno preskočiti te naučne okvire i zakoračiti u umjetnost, nauka mora biti „postavljena na tlo umjetnosti“ i tek tada se može vidjeti ono što Niče naziva „problemom znanosti.“ (…)
Autorica: Zerina Kulović
Upute na tekst:
Becker Ernest: Poricanje smrti.
Gilgameš: sumersko-babilonski ep.
Kaufmann Walter: Tragedija i filozofija.
Kott Jan: Kameni potok: (eseji).
Kulenović Tvrtko: Lektira II: (ogledi i prikazi).
Nietzsche Friedrich: Rođenje tragedije.
Pobrić Edin: Vrijeme u romanu: od realizma do postmoderne.
Pobrić Edin: Priča i ideologija: semiotika književnosti.
Šestov Lav: Dostojevski i Niče, filozofija tragedije.
Dunjalučar 