Ruben Dario (1867-1916) nikaragvanski pjesnik, publicist i diplomat. Mnogo je putovao, upoznavši brojne zemlje Amerike i Evrope. Poezija mu je u početku pod utjecajem francuskih parnasovaca i simbolista, da bi se kasnije tog utjecaja sasvim oslobodio, pišući stihove posve izvornih, ritmičnih i glazbenih osobitosti, objavljenih u knjizi “Pjesme života i nadanja”, tako da tom knjigom u mnogome obnavlja španjolsko pjesništvo, utječući na najveće pjesnike španjolskog jezičkog izraza.
Melankolija
Brate, što nosiš u sebi svjetlo koje sija,
reci mi, gdje je moje?
Slijep, hodam tapkajući.
Moram se kroz vjetar i kroz oluju vući,
zaslijepio me san, izludila harmonija.
To je zlo moje. Sanjati. Poezija nije
nego željezna košulja koja mi dušu steže;
tisuću njenih bodlja ranjava me i reže,
melankolija moja od njih teške kapi lije.
I tako, lud i slijep, hodam po pomrčini
gorkoga svijeta. Čas mislim: putu nigdje kraja,
a onda mi se opet sasvim kratak čini.
I u tom teturanju uzdaha i agonije
jedva nosim teret čemera i vaja.
Čuješ li, melankolija moja teške kapi lije!
Fatalizam
Blago stablu, jer mu je život pritajen i siv,
još bolje je ne osjećati ništa poput tvrda stijenja,
jer nema veće boli što je bol biti živ
nit ima većeg tereta od svjesna življenja.
Biti i ne znati ništa, ići bez sigurna cilja,
bez straha za ono što bi i budućeg udesa zlog,
bez bojazni da te jutro neće zateći živa,
bez uzdisanja zbog života, zbog sjene i zbog
onog što ne znamo i u što tek sumnjamo,
i zbog svježeg grožđa, kojim nas kuša put,
zbog groba što nas čeka sa svojim posmrtnim granama
i ne znati odakle smo
ni kud nam je određen put.
Sonatina
Princeza sjedi tužna… Što bi princeza htjela?
Uzdasi stalno bježe na njena usta vrela,
s kojih iščeznu boja, s kojih iščeznu smijeh..
Na svom tronu od zlata princeza sjedi blijeda,
njen klavir nijem počiva, ni glasa više ne da,
u vazi napuštenoj umire jedan cvijet.
Trijumf pauna carskih u vrtu bojom se žari,
brbljava pratilica priča banalne stvari,
a na nozi se vrti smiješni, šareni klovn.
Priceza se ne smije, princeza ih ne sluša,
po nebu orijenta njezina slijedi duša
nestalne iluzije leptira malenog.
Je li joj princ iz Kine možda na pamet pao,
il onaj što je njenu kočiju zadržao
da bi očiju njenih slatki vidio sjaj?
Ili misli na kralja s otoka toplog cvijeća,
ili se možda vlasnika dijamanata sjeća,
ili onog što ima Ormuzov kamen drag?
Oh, uboga princeza, rujnih usta i lica,
htjela bi biti leptir i biti lastavica i ljestvama od svjetla do sjajnog sunca poć;
imati krila laka i letjeti bez kraja, ljiljane pozdraviti stihom procvala maja,
ili nestati s vjetrom u morsku burnu noć.
Više ne želi dvore ni preslicu od srebra,
ni visoke balkone, ni skrletnoga sebra,
ni labude što prave u vodi plavi krug.
Svi cvjetovi su tužni u vrtu, u tišini,
lotosi sa Sjevera i istočni jasmini,
dalije sa Zapada, ruže i njihov Jug.
O uboga princeza, dva sjajna oka plava,
sva skučena od zlata i blistavih oprava,
jer kavez od mramora, u dvoru, nije raj.
A dvor veličanstveni čuvaju čuvari,
sto crnaca bdije, sto kopalja se žari,
hrt jedan što ne spava i pregolemi zmaj.
Šapuće kuma vila: princezo, šuti, šuti,
sretnoga konjanika ovamo vode puti,
mač mu je za pojasom, u ruci jastreba dva;
ne zna te, al te voli i samo tebe čeka,
on je pobjednik smrti, dolazi izdaleka,
da ti zapali usne kada ti cjelov da.
Dunjalučar 