---

Džemre

Kada je udarilo prvo u zrak
ozelenjela rijeka, djeca na drvećima
propupala, laste sastančile da krenu ka sjeveru,
koštunjavo voće inje razdrmalo

Danas bi trebalo da udari drugo u vodu
da ne žeđamo, no umjesto
njega mraz sastavio, snijeg od sabajle pada
na istoku se zaratilo
oblaci tamni ko svešteničke mantije
vise nad nama
ikone mutne
suze sleđene

Petoga marta vele pući će treće
u zemlju
na koju se može sjesti ili u kojoj će nas
po svemu sudeći lakše zakopati
kada ašov u nju dekne
Oj zemljo, otvori se
progutaj me
živ ti ja!

Dživdžani

Tiho je,
uzimam trenutak da ovekovečim svoje
disanje
u već utabani sneg, u otiscima
tuđih cipela
stojim i to suhomrazicu manje boli

Tiho je,
samo dživdžani što čekaju krušne
mrvice kapu mi od inja trišćem kroje
a na ramena mi kao perut
padaju borove iglice s otiskom smole

Da im se zahvalim
na veličanstvenim miomirisima šapućem im
poeziju Nikolić Vita:
“Moje poštovanje, vesela ruljo smijeha
Drugovi vrapci – moje duboko poštovanje!”

---

---

Izlog

Stevanu Tontiću

U izlogu knjižare koja je
u Mula Mustafe Bašeskije
knjiga osvještana,
zakovan u nju zurim

“Sjaj i mrak – izabrane i nove pjesme”

Tramvaji koji tutnje
iza mojih leđa
slute sjajnu poeziju

O Gospode,
baci me pod šine
sad, prikuj me
Care,
anđele!

Umjesto ostvarene kletve
kapidžik se otvara
ulazim u knjižaru
kupujem knjigu i predajem se
stranicama,
cakli se oko i mozak se ledi.

Pred izlogom jedno dijete
smiješi mi se kao sami melek
iako odvojeni staklom shvatam
da pokazuje prstom na sat i govori:
“Otišao ti je posljednji tramvaj,
dragi!”

Jusuf

Čistio je Gospodu nebo od tmurnih misli.
Umakao topli hleb u med
i njime hranio vrapce.
Medicinskim sestricama prostirao
pločice da im zvone klompice
u kasu.
Pred smrt, zavetovao se da će zemlju
u mezaru
popiti.

Kad su isključili aparate,
pre nego će i sam postati
tmurna misao neba
ispustio je dušu na cevčicu
i kateterom se uzdigao u visine.

Jedno je znao a to je od Andrića naučio,
da je u ćutanju sigurnost
kako je govorio njegov Jusuf iz
„Mosta na Žepi“.

No, on je sve
samo ne ćutao.

Danas mu na bašluk
sleću čavke i u udubine uklesanih slova
na spomeniku
ležu mlade.

Tarih

Ono što ljudi u selu znaju
to se ćuti,
ništa ne treba ni da se pita.

Možeš o mrazu da pitaš nešto,
o najlon pijaci, ili možda o virusu u opštini
ili klubu penzionera.

Ostalo se braćo ćuti.
Kao so… Ćuti se kao sneg
u rano jutro u decembru.

Možeš da dodirneš to jebeno ćutanje!
Vidiš tu i tamo da neko pokušava da vikne
ali ne ide brate. Ćuti u larmi. Zamisli to?

Ćuti o ratu… Ooo da! O ratu se takođe ćuti.
Ništa kao ne znaju ni Srbi, ni Hrvati ni Bošnjaci.
Ni ptice na grani, mašala!

E tako ti je u ovoj mojoj palanci.
Svi su bre čitali Konstantinovića…
A nikako da umuknu to
njihovo ćutanje!

Vitice loze

Ti su vijugavi pramenovi smaragdni,
končasti organi sušti
u avlijama na Alifakovcu
u večitoj žudnji da uspinjući se
naprave čovjeku hlad
u čudu stali
miruhom svojim u zraku
napravili strehu
od oblih grozdova
modrih

Bio je to trenutak
kada se nad gradom
nadvilo gnijezdo
i stvorilo brončano jutro
bio je to trenutak
pred veliki rat

Uspinjale su se vitice ka Bogu
u žurbi jasnovidca
da iz visina svojim žilicama
prenesu poruku od angela
poklonicima sunca, skrivenim
od stida u memli na dnu bunara,
koju ni jedna mržnja na svijetu
ne može ukinuti…
“salām”
“Mir na vas!”

Necvijeće

Govorio je da ne želi pomoć
sam će sve uraditi
a pobrinuće se i za cvijeće

Bio je dobar kao taze hleb
koji je upio pekmez
od šljiva

A njegovi su brinuli
gde će se sve to nataložiti
i kako će se ispoljiti
hoće li se ako se ipak desi nešto loše
moći to ljudski ummetu* obrazložiti

Osedeo je brzo, bio je beo kao nevjestin veo
sedeo je u vunenom džemperu u poslednjem
redu sinagoge
i vazda na kraju liturđije
rabinu šaputao na uvo
a na papirićima
pisao je zapise
kojima su đeci
liječili rane jade i prve zube,
kao da je ogrlica od ćilibara
a ne čojk
olajavale su ga stara-majke

Kada su ga proćerali iz hrama
počeo je u svom vrtu
da podrezuje tek procvetalo
cvijeće

Vrt je
imenovao “Necvijeće”
i sada u njemu sikće
i očima
prevrće

*Ummet – Umma (أمة), arapska riječ koja označava zajednicu ili naciju. U kontekstu Islama, riječ umma (u nama poznatijoj formi ummet) koristi se za označavanje zajednice svih vjernika (ummat al-mu'mimin), i samim time čitavog islamskog svijeta.

Bilješka o autoru:

Srđan Sekulić (Priština, 1993) piše poeziju i prozu. Njegove kratke priče i pjesme objavljivane su u književnim časopisima, na web portalima i u književnim zbornicima u čitavom regionu. Prevođen je na albanski, makedonski, persijski(farsi), rusinski, njemački, mađarski, francuski, cincarski(armanjski) i engleski jezik. Jedan je od dobitnika nagrade „Mak Dizdar“ za 2018. godinu koja se dodjeljuje u sklopu festivala „Slovo Gorčina“ u Stocu za svoju prvu knjigu pjesama pod naslovom „Kavalov jek“ koju je početkom 2019. godine objavila izdavačka kuća „Buybook“ iz Sarajeva. Početkom maja mjeseca 2021. godine objavio je drugu knjigu poezije pod naslovom „Ugrušak“ u izdavačkoj kući „Arete“ iz Beograda. Na proleće 2021. godine dobio je prvu nagradu za kratku priču „David, sin Isakov“ u Banja Luci na konkursu „Priče iz komšiluka 5“. Prevodi poeziju i prozu sa makedonskog i bugarskog jezika. Trenutno živi i piše u Sarajevu.

---

Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:

Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija.

Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka: